Connect with us

Znanost

Foto: Wikimedia Commons/Izvor: MentalFloss

Neuroznanost

Walter Jackson Freeman II, otac lobotomije

Mnogima riječ ‘lobotomija’ u misli doziva sliku operacije koja se izvodi primitivnim instrumentima i pacijenta pretvara u slinavu biljku. Možda ste čuli priče o ludom doktoru koji putuje Amerikom i nudi proceduru sa svog „Lobotomobila“ sa četiri kotača. Ta priča je, naravno, mješavina istine i fikcije – priča koja odgovara ekscentričnom kreatoru procedure, Walteru Jacksonu Freemanu II.

Usprkos mračnom nasljeđu, Freeman dolazi iz obitelji koja je bila poštovana zbog svog rada u iscjeliteljskoj profesiji. Njegov otac bio je poznat otorinolaringolog, a njegov djed s majčine strane bio je kirurg Američkog građanskog rata koji je liječio šest američkih predsjednika, uključujući i tada budućeg predsjednika Franklina Roosevelta u ranim godinama njegove paralize uzrokovane poliomijelitisom (dječja paraliza).

Freemanova akademska karijera bila je također obećavajuća. Prvostupničku diplomu dobio je na Yaleu 1916. godine i prijavio se na Sveučilište u Pennsylvaniji na studij medicine, te diplomirao i stažirao prije nego je otputovao u Europu na studij neurologije. Po povratku dobio je poziciju ravnatelja laboratorija u Bolnici sv. Elizabete, prominentnoj psihijatrijskoj ustanovi u Washingtonu.

Freeman je bio pod velikim utjecajem problematičnih stanja kojima je svjedočio u Bolnici sv. Elizabete. Prije pojave lijeka Thorazine i drugih učinkovitih psihijatrijskih lijekova srednom 1950-ih, mentale bolnice redovno su bile pretrpane, i mnogi pacijenti bili su zadržani tamo desetljećima. U Freemanovoj rodnoj Philadelpiji, primjerice, državna bolnica smjestila je oko 75 posto više pacijenata od svog odobrenog kapaciteta. Godine 1948. pisac Albert Deutsch opisao je posjet bolnici koji ga je podsjetio na „slike nacističkih koncentracijskih kampova“, opisujući sobe kao „vrveće golim ljudima u krdu kao stoka kojima se pridavalo i manje brige nego stoki“.



Dok je bio u Bolnici sv. Elizabete, Freeman je odbacio vladajući psihoanalitični pristup – u kojemu su mentalne bolesti viđene kao proizvod nesvjesnog – kao posebice beskorisnog u institucionalnim uvjetima. Vjerovao je da mentalni poremećaji imaju dobro definiran fizički uzrok, i sve je više bo sklon ideji psihokirurgije (operacije mozga kao oblik psihološkog tretmana). Njegovo istraživanje na tom polju dovelo ga je do rada portugalskog neurologa Egasa Moniza, koji je 1935. godine postigao određeni uspjeh u olakšavanju mentalnih oboljenja s leukotomijom, postupkom u kojemu su prekinute veze između neurona izvlačenjem tkiva iz prefrontalnog korteksa. Freeman je bio toliko impresioniran postupkom da je 1944. godine nominirao Moniza za Nobelovu nagradu, koju je portugalski neurokirurg i dobio, pet godina kasnije.

Zbog toga što je Freemanova pozadina bila više ona neurologa nego kirurga, zatražio je pomoć neurokirurga Jamesa Wattsa kako bi modificirao Monizovu tehniku, koju je preimenovao u „lobotomija“. (Do koje je mjere Freeman modificirao Monizov postupak– koju je nastavio usavršavati – nasuprot usvajanja iste je predmetom čitava jedne debate.)

Freeman i Watts obavili su svoju prvu lobotomiju u rujnu 1936. godine na kućanici iz Kansasa koja se zvala Alice Hood Hammatt. Rezultati su bili ohrabrujući: iako joj je prethodno dijagnosticirana „agitirana depresija“ i bila je sklona histeričnom smijehu i plaču, iz operacije se probudila s „mirnim izrazom“, kako su rekli njeni doktori, i uskoro se više nije mogla sjetiti što ju je toliko uznemiravalo. Hammattin muž, koji je kasnije pisao Freemanu kako bi mu zahvalio, zvao je postoperacijske godine njegove žene „najsretnijim godinama njenog života“.

Freeman i Watts su do 1942. godine izveli operaciju na više od dvjesto pacijenata (od kojih je 63 posto prijavilo poboljšanje stanja) i praksu su preuzeli i drugi kirurzi. Freeman je po navodima smatrao da je lobotomija „samo malo opasnija proceura od operacije uklanjanja zaraženog zuba“. No i dalje se nadao razvoju postupka koji bi bio dostupniji tisućama pacijenata koji čame u mentalnim bolnicama – postupku koji bi bio brži, učinkovitiji i tražio manje resursa i specijaliziranih alata.

Nakon što je čuo za talijanskog doktora koji je mozgu pristupao kroz očnu duplju, Freeman je razvio transorbitalnu lobotomiju. Ova „unaprijeđena“ tehnika izvodila se instrumentom koji je uredno rezao između jabučice oka i koštane orbite u kojoj se smjestila u lubanji. Šiljak je probijao kroz kost i migoljio s ciljem presijecanja živčanih vlakana koji povezuju frontalni režanj i talamus. Proces bi se ponovio i kroz drugo oko. Ponekad nazivana lobotomijom s „alatom za razbijanje leda“ (eng. ice pick lobotomy), rani kirurzi koristili su stvarni alat za razbijanje leda iz Freemanove kuhinje.

Foto: Par instrumenata kojim su se Watts i Freeman služili prilikom lobotomija. Wellcome Images, CC BY 4.0

Dok je lobotomija zahtijevala više od sata kirurgovog vremena, ovaj novi postupak mogao se dovršiti u 10 minuta. Nije bilo potrebno bušenje lubanje, kao ni zatvaranje postoperacijskih rana. Freeman se nadao da će psihijatri s institucija, koji nisu prošli kirurški trening, jednog dana moći obavljati postupak.

Kao i prefrontalna lobotomija, rane operacije činile su se upješnima. Operacija je prvi put izvedena 1946. godine na kućanici Sallie Ellen Ionesco. Angelene Forester, njena kći, pamti svoju majku kao „apsolutno nasilno suicidalnu“ prije operacije. Nakon Freemanovog zakucavanja i sondiranja, „Istog trena je prestalo. Bio je samo mir.“

Pod sloganom „Lobotomija se vraća kući“, Freeman je počeo obilaziti zemlju promovirajući svoje zapanjujuće nove ideje. U njegovom pohodu pomagala mu je drska osobnost kojom se predstavljao većim od života. Watts se kasnije prisjetio za Washington Post da je tijekom predavanja Freeman bio „gotovo kao netalentirani glumac“, toliko zabavan da su „ljudi dovodili svoje bolje polovice u kliniku da poslušaju njegova predavanja“. Freemanovo fanatično zagoravanje lobotomije, međutim, s vremenom je postalo previše za Wattsa, što je dovelo do razdvajanja puteva 1950. godine. „Bilo koji postupak koji uključuje rezanje moždanog tkiva je velika operacija i trebala bi ostati u rukama neurološkog kirurga“, napisao je kasnije Watts. Objasnio je za The Post: „Jednostavno nisam mislio da bi netko mogao provesti s nama tjedan dana pa otići kući i obavljati lobotomije.“

Sve što je Freeman činio bilo je usmjereno prema ekonomiji, brzini i publicitetu. Godine 1952. obavio je 228 lobotomija u dvotjednom periodu za državne bolnice Zapadne Virginije; naplaćivao je tek 25 dolara po operaciji, a radio je bez kirurške maske i rukavica. Tijekom maratonskih operacija, često je razgovarao s novinarima koje je pozivao kako bi promovirao svoj pohod, povremeno se hvaleći „dvorukom“ tehnikom, zabijajući šiljke u obje očne duplje istovremeno. Jedan pacijent u bolnici u Iowi 1951. godine je umro tijekom postupka kada je Freeman dozvolio biti ometen slikanjem za novine.

Freeman je zagovarao transorbitalnu lobotomiju za širok spektar pacijenata, uključujući i djecu od sedam godina. Ali s redukcijom neželjenih simptoma može doći i tragična smrt svih emocija. Šokantan broj onih koji su prošli postupak ostavljeni su u potpunosti oslabljeni i u nemogućnosti da vode brigu o sebi. Ovo je bilo istinito i za prefrontalnu lobotomiju: najupečatljivije oslabljene pacijentice su Rosemary Kennedy, sestra bivšeg predsjednika, kao i Rose Williams, sestra dramskog autora Tennesseeja Williamsa.

Od otprilike 3.500 lobotomija koje je Freeman sam obavio, 490 ih je završilo smrću.

Nakon što je jedan pacijent 1967. godine podlegao cerebralnom krvarenju tijekom operacije, Freeman je odlučio prestati izvoditi lobotomije. Ali nije odustao od svog zagovaranja, te je putovao u kamperu (kojeg su kasniji pisci prozvali „Lobotomobil“) i posjećivao bivše pacijente te bilježio svoj uspjeh. (Iako popularni mit tvrdi da je Freeman obavljao operacije u kamperu, to se nije nikad dogodilo.)

Do tad, medicinska zajednica imala je malo koristi od Freemanovog trijumfalizma. Sredinom 1950-ih pojavila se nova generacija učinkovitijih psihijatrijskih lijekova i sam spomen psihokirurgije bio je obilježen sve većom stigmom. Do 1950. godine lobotomija je zabranjena u Sovjetskom Savezu, a uskoro su pratili i Njemačka i Japan. U Sjedinjenim Državama postupak više ne postoji u istom obliku, čak i ako nije tehnički nezakonit. No, neki učenjaci primijetili su da je Freemanov rad otvorio put za oblike neurokirurgije koji su i dalje u uporabi u slučajevima ozbiljnih psihijatrijskih bolesti, kao i postupci poput stimulacije dubokog mozga, što se koristi u liječenju neuroloških stanja poput Parkinsonove bolesti.

Walter Freeman umro je od raka 1972. u 76. godini života. Unatoč mračnim asocijacijama koje okružuju operaciju u kojoj je bio pionir, on je sebe smatrao humanitarnim pionirom do samoga kraja.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Više u Neuroznanost

Popularno

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh