Connect with us

Znanost

Društvene znanosti

Zašto nam znanost govori da se ne oslanjamo na iskaze očevidaca

Iskaz očevica često je nepostojan, i prečesto, šokantno netočan. 1984. Kirk Bloodsworth je optužen za silovanje devetogodišnjakinje i osuđen na plinsku komoru – ishod koji je uvelike zasluga svjedočenja petero očevidaca. Nakon što je proveo 9 godina u zatvoru DNA testiranje dokazalo je da je nevin.

Takve devastirajuće pogreške očevidaca nisu rijetke, prema izvještaju Innocence Projecta (Projekt Nevinost), koji je povezan sa pravnim fakultetom Benjamin N. Cardozo na Sveučilištu u Yeshivi koji koristi DNA testiranje da oslobodi od optužbe one krivo osuđene za zločin. Od 1990., kada je prvi put uvedeno DNA testiranje, Innocence Project izvještava da je 73% od 239 presuda “pobijenih” DNA testiranjem bilo rezultat svjedočenja očevidaca. Jedna trećina ovih slučajeva počivala je na svjedočenju dvoje ili više očevidaca koji su pogriješili. Kako toliko očevidaca može biti u krivu?

Identifikacija očevidaca obično uključuje odabir navodnog zločinca iz policijskog postrojavanja, ali se također može temeljiti na policijskim crtežima i drugim metodama. Ubrzo nakon što odaberu sumnjivca od očevidaca se traži da daju službenu izjavu u kojoj će potvrditi identitet zločinca, i da se pokušaju prisjetiti bilo kakvih drugih detalja o događajima koji se tiču zločina. Na suđenju, koje može biti održano mnogo godina kasnije, očevici obično svjedoče na sudu. Zbog toga što su pojedinci s određenim psihološkim poremećajima, kao što su asocijalni poremećaj ličnosti ili ovisnost, visoko rizični za sudjelovanje u kriminalu, također su i rizični za krivu identifikaciju od strane očevidaca.

Rekonstrukcija sjećanja
Neupitno prihvaćanje iskaza očevidaca može proizići iz popularne zablude o tome kako sjećanje “djeluje”.  Mnogi ljudi vjeruju da ljudsko sjećanje radi kao video rekorder: um snimi događaje, i onda, na znak, ponovi njihovu točnu repliku. Upravo suprotno – psiholozi su otkrili da sjećanja rekonstruiramo, a ne ponavljamo njihovu repliku. Čin prisjećanja, kaže ugledna stručnjakinja za sjećanja i psihologinja Elizabeth F. Loftus sa kalifornijskog sveučilišta Irvine, je “više kao sastavljanje dijelova slagalice, nego kao ponavljanje video zapisa.” Čak i ispitivanje od strane odvjetnika može izmijeniti iskaz svjedoka, zato što se fragmenti sjećanja mogu nesvjesno kombinirati sa informacijama koje je pružio ispitivač, dovodeći do netočnog  prisjećanja.

Mnogi su istraživači stvorili lažna sjećanja kod “normalnih” pojedinaca; štoviše, ove su osobe sigurne da su ta sjećanja stvarna. U jednoj poznatoj studiji, Loftus, i njena kolegica Jacqueline Pickrell, dale su ispitanicima pisane izvještaje o četiri događaja, od kojih su tri stvarno iskusili. Četvrta priča bila je izmišljena – u njoj je ispitanik bio izgubljen u trgovačkom centru ili na nekom drugom javnom mjestu, kada je njemu ili njoj bilo 4 – 6 godina. Član rodbine dao bi realistične detalje za lažnu priču, kao što je opis trgovačkog centra u kojem su djetetovi roditelji kupovali. Nakon čitanja takve priče od ispitanika se tražilo da napišu čega se još sjećaju u vezi tog događaja, ili da pokažu da se toga uopće ne sjećaju. Začuđujuće, oko 1/3 ispitanika izjavilo je da se djelomično, ili potpuno, sjeća lažnog događaja. U dva razgovora koja su uslijedila, 25% ispitanika je još uvijek tvrdilo da se sjećaju neistinite priče – ova se brojka poklapa s rezultatima sličnih istraživanja.

Znajući opasnosti od pogrešnih presuda koje se temelje na pogrešnom svjedočenju očevidaca, kako možemo minimalizirati takve greške? Innocence Project predlaže da zakonodavstvo poboljša točnost identifikacije od strane očevidaca. Ovi prijedlozi uključuju video snimanje identifikacije da bi porote mogle odlučiti je li ona ispravno provedena, stavljanje na postrojavanje ljudi koji fizički sliče zločincu, obavještavanje svjedoka da zločinac može i ne mora biti jedan od ljudi na prepoznavanju i osiguravanje da osoba koja vodi prepoznavanje, ili neku drugu vrstu identifikacije, ne zna tko je osumnjičeni. Iako su samo neke države i gradovi usvojili zakone koji će poboljšati točnost identifikacije od strane očevidaca, čini se da ipak postoji rastući interes za to.

Iskaz stručnjaka
Nadalje, dopuštanje stručnjacima za identifikaciju da svjedoče na sudu moglo bi educirati porotnike i možda dovesti do odmjerenije procjene svjedočenja. U većini država SAD, takvim stručnjacima nije dopušteno ući u sudnicu uz objašnjenje da laboratorijsko istraživanje očevidaca nije primjenjivo u sudnici, te da je ono logično i stoga ne previše “prosvjetljujuće”. Ipak, psiholog Gary Wells sa Iowa State Universitya i njegova kolegica Lisa Hasel prikupili su znatan broj dokaza koji pokazuju da su eksperimentalni rezultati primjenjivi na svjedočenje u sudnici, i da su često protuintuitivni.

Znanost može, i trebala bi, informirati sudski proces da poboljša točnost i odabir iskaza očevidaca. Vidimo neke male pomake u ovom pravcu, ali pred sudovima je još dug put da bi bolje osigurali da nevini ljudi ne budu kažnjeni zbog pogrešaka u vrlo utjecajnoj vrsti dokaza.

Identifikacije “sklone” pogreškama
Mnogi faktori mogu umanjiti točnost identifikacija od strane svjedoka, evo nekih od njih:
–  Ekstreman stres svjedoka na mjestu zločina ili za vrijeme identifikacijskog procesa
–  Prisutnost oružja na mjestu zločina (jer ono može intenzivirati stres i odvratiti pažnju očevica)
–  Prerušavanje zločinca, kao što je maska ili perika
–  Drukčija rasa zločinca i očevica
–  Kratko vrijeme gledanja za vrijeme postrojavanja ili druge identifikacijske procedure
–  Nedostatak osobitosti na sumnjivcu kao što su tetovaža ili ekstremna visina

Izvor: scientificamerican.com

Life is a sexually transmitted disease and there is a 100% mortality rate.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Društvene znanosti

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh