![\"939393\"](\"https:\/\/geek.hr\/znanost\/wp-content\/uploads\/sites\/14\/2015\/09\/939393-720x450.jpg\")
<\/p>\n<\/p>\n
Vjerojatno svatko od nas zna barem jednog psihopata jer se procjenjuje da se izme\u0111u 1 \u2013 4% stanovni\u0161tva mo\u017ee smjestiti negdje na psihopatsku ljestvicu. Ti ljudi \u010desto su pretjerano samouvjereni, manipulativni i nedostaje im empatije i osje\u0107aja kajanja. Neki su \u010dak i nasilni, ali ne svi. Ve\u0107ina bi se njih pak mogla vrlo lako prilagoditi \u017eivotu u zajednici \u2013 doista, za neke profesije, biti psihopat \u010dini se gotovo kao prednost. No, psiholozi sve manje na psihopatiju gledaju kao na na\u010din postojanja, a sve vi\u0161e kao na mentalnu bolest.<\/p>\n
\u010cesto psihopate povezujemo s kriminalcima i ubojstvima, poput Andersa Breivika ili Teda Bundyja, ali mnogi ljudi pokazuju neke znakove zbog kojih bi ih se vrlo lako moglo svrstati u istu kategoriju. Ve\u0107ina njih vodi sasvim normalan \u017eivot, nikada nisu ubili ili povrijedili nekoga. Osobine kao \u0161to su tendencija dosa\u0111ivanju, patolo\u0161ko laganje, povr\u0161an \u0161arm i impulzivnost, samo su neki od 20 znakova PCL-R testa, psiholo\u0161ke procjene koja se koristi za odre\u0111ivanje je li neka osoba potencijalni psihopat. Kao i kod bilo koje druge ljestvice, granice izme\u0111u onoga \u0161to se smatra normalnim i onoga \u0161to mo\u017eemo nazvati psihopatijom, prili\u010dno su nejasne.<\/p>\n
To je jako dobro poznato neuroznanstveniku Jamesu Fallonu. On je za potrebe svojih istra\u017eivanja skenirao mozak ubojica i kriminalaca, uspore\u0111uju\u0107i njihove aktivnosti u podru\u010djima odgovornima za suosje\u0107anje s aktivnostima onih ljudi koji su smatrani normalnima. Ova regija obi\u010dno \u0107e zasvijetliti na PET skeniranju kod onih ljudi koji osje\u0107aju empatiju, ali ostaje neaktivna kod psihopata. Istodobno je, na temelju tih skenova, Fallon tako\u0111er bio u potrazi za znakovima Alzheimerove bolesti.<\/p>\n
Kad je gledao skenove za potrebe Alzheimerove studije, primijetio je ne\u0161to \u010dudno. Jedan je sken izgledao kao da je iz studije o psihopatima jer podru\u010dje mozga odgovorno za empatiju nije bilje\u017eilo nikakvu aktivnost. Uz pretpostavku da je zabunom po\u010deo promatrati krivu hrpu skenova, odlu\u010dio je bolje provjeriti i vidjeti \u010dija je to slika mozga bila. Pokazalo se da je njegova. Kad je razgovarao s kolegama, slo\u017eili su se da on zna pokazivati neke znakove u pona\u0161anju tipi\u010dne za psihopate.<\/p>\n
Prema Xanthe Mallett, forenzi\u010dkoj antropologinji i kriminologinji sa Sveu\u010dili\u0161ta New England, postoje odre\u0111eni znakovi koje je ona tra\u017eila kod osoba za vrijeme intervjua kako bi prosudila bi li netko mogao biti psihopat. \u010cesto bi gledala podudaraju li se njihovi verbalni i fizi\u010dki znakovi jer, iako su psihopati \u010desto vrlo dobri glumci, na kraju se obi\u010dno ‘poskliznu’. Drugi je znak invazija osobnog prostora, gdje je jedna studija pokazala da \u201epojedinci s niskom razinom empatije preferiraju kra\u0107e me\u0111usobne udaljenosti\u201d.<\/p>\n
Dakle, ako ekstremni psihopat mo\u017ee biti prepoznat i obilje\u017een, mo\u017ee li se i lije\u010diti? Odgovor je \u2013 vjerojatno ne. Prvo, vrlo je vjerojatno da oni ne\u0107e sami tra\u017eiti pomo\u0107, stoga se to obi\u010dno dijagnosticira tek kada je netko uhi\u0107en. I drugo, oni jednostavno nemaju empatiju, a to ni\u0161ta ne mo\u017ee promijeniti.<\/p>\n