Tri Amerikanca \u0107e dijeliti ovogodi\u0161nju nagradu za medicinu.<\/p>\n
Jeffrey Hall, Michael Rosbash i Michael Young izolirali su gen koji kontrolira na\u0161 biolo\u0161ki sat te tako postali ovogodi\u0161nji dobitnici Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu. I to za \u201cotkri\u0107a molekularnih mehanizama koji kontroliraju cirkadijalni ritam\u201d, priop\u0107io je tako Thomas Perlmann kao tajnik Nobelova povjerenstva Instituta Karolinska u Stockholmu.<\/p>\n
Kao \u0161to znamo, rotacija Zemlje oko svoje osi dovodi do smjene dana i no\u0107i, a tom ritmu se prilagodio \u017eivi svijet na\u0161eg planeta. Ve\u0107 se tako\u0111er dugo zna da \u017eiva bi\u0107a, uklju\u010duju\u0107i i nas ljude, posjeduju unutra\u0161nji, biolo\u0161ki sat.<\/p>\n
Postojanje toga je zamijetio jo\u0161 1729. godine francuski znanstvenik Jean-Jacques d’Ortous de Mairan zahvaljuju\u0107i mimozi koja nastavlja zatvarati i otvarati svoje listove u dnevnom i no\u0107nom ritmu \u010dak i onda kad je u potpunom mraku.<\/p>\n
Za\u0161to je to tako ostalo je enigma do 1984. g. kad su Michael Rosbach i Jeffrey Hall, rabe\u0107i vinske mu\u0161ice, izolirali gen nazvan period<\/em>. Bila je rije\u010d je o genu koji je kontrolirao dnevni biolo\u0161ki ritam na razini stanice. Pokazali su time kako taj gen kodira protein koji se akumulira u stanicama u tijeku no\u0107i, a zatim degradira u tijeku dana.<\/p>\n Istodobno, Michael Young otkrio je, tako\u0111er pomo\u0107u vinskih mu\u0161ica, gen nazvan timeless<\/em> koji proizvodi drugi protein koji se ve\u017ee uz protein period<\/em> i poma\u017ee mu da u\u0111e u jezgru stanice. Poslije je Young otkrio i gen nazvan doubletime<\/em>, koji tako pode\u0161ava biolo\u0161ki sat da na\u0161e stanice rade u 24-satnom, tj. cirkadijalnom ritmu (od latinskih rije\u010di circa<\/em>, \u0161to zna\u010di oko i diem<\/em>, \u0161to zna\u010di dan).<\/p>\n