Charles Robert Darwin (1809-1892) bio je britanski znanstvenik koji je postavio temelje modernoj teoriji evolucije sa svojim konceptom razvoja svih vrsta \u017eivog svijeta kroz spori proces prirodne selekcije.<\/p>\n
Njegov rad ima veliki utjecaj na \u017eivot i zemaljske znanosti, kao i na op\u0107enitu modernu misao.
Ro\u0111en u Shrewsburyu, Shropshire, Engleska, 12. velja\u010de, 1809. Darwin je bio peto dijete u bogatoj i sofisticiranoj engleskoj obitelji. Njegov djed po majci bio je uspje\u0161ni poduzetnik Josiah Wedgwood koji se bavio porculanom i keramikom; njegov djed po ocu bio je poznati lije\u010dnik i u\u010denjak iz 18. st. Erasmus Darwin.<\/p>\n
Nakon \u0161to je maturirao na elitnoj \u0161koli u Shrewsburyu, 1825. , mladi se Darwin upisao na sveu\u010dili\u0161te u Edinburghu da bi studirao medicinu. 1827. odustao je od medicine i upisao se na Sveu\u010dili\u0161te Cambridge, pripremaju\u0107i se da postane sve\u0107enik u Engleskoj Crkvi (Anglikanska Crkva). Tamo je upoznao dvije zna\u010dajne osobe: Adama Sedgwicka, geologa i Johna Stevensa Henslowa (1795-1861), prirodoznanca. Henslow nije samo pomogao izgraditi Darwinovo samopouzdanje nego je i smatrao da je njegov u\u010denik vrlo pedantan i pa\u017eljiv promatra\u010d.<\/p>\n
Nakon \u0161to je diplomirao na Cambridgeu 1831. mladi se Darwin ukrcao na engleski istra\u017eiva\u010dki brod HMS Beagle, uvelike zbog Hanslowove preporuke, kao nepla\u0107eni prirodoznanac na znanstvenoj ekspediciji oko svijeta. Darwinu je posao prirodnjaka na Beagleu pru\u017eio priliku promatrati razne geolo\u0161ke formacije koje su se nalazile na razli\u010ditim kontinentima i otocima na njihovom putu, kao i mnogo razli\u010ditih fosila i \u017eivih organizama. U svojim je geolo\u0161kim promatranjima Darwin bio najvi\u0161e impresioniran u\u010dinkom koji prirodne sile imaju na oblikovanje zemljine povr\u0161ine.<\/p>\n
U to doba ve\u0107ina se znanstvenika dr\u017eala tzv. katastrofisti\u010dke teorije koja govori da je zemlja “do\u017eivljavala” ponovno stvaranje \u017eivotinskog i biljnog svijeta, i da je svako to stvaranje uni\u0161tila iznenadna katastrofa, kao \u0161to su podizanje ili konvulzija zemljine povr\u0161ine. Prema ovoj teoriji, najskorija katastrofa, Veliki Potop, izbrisala je sve vrste osim onih koje su bile ukrcane na Arku. Ostale su vrste bile vidljive samo u obliku fosila. Po gledi\u0161tu katastrofista, vrste su bile zasebno stvorene i nepromjenjive za sva vremena.<\/p>\n
Katastrofisti\u010dko gledi\u0161te (ali ne i nepromjenjivost vrsta) osporio je Sir Charles Lyell, u svome dvotomnom djelu Geolo\u0161ki Principi (1830-33). Lyell je mislio kako je zemljina povr\u0161ina podlo\u017ena stalnim promjenama, kao rezultat sila koje ravnomjerno djeluju na nju tokom vremena. Na Beagleu je Darwin smjestio mnoga svoja promatranja u okvire Lyellovog uniformisti\u010dkog gledi\u0161ta. Ipak, uo\u010dio je da neka njegova opa\u017eanja u vezi fosila i \u017eivih biljaka i \u017eivotinja bacaju sjenu sumnje na gledi\u0161te koje je Lyell podr\u017eao – da su vrste zasebno stvarane. Primjetio je, npr. , da su odre\u0111eni fosili navodno izumrlih vrsta uvelike sli\u010dni \u017eivim vrstama u istom geografskom podru\u010dju. Na oto\u010dju Galapagos udaljenom od obale Equadora tako\u0111er je uo\u010dio da na svakom otoku \u017eivi njemu svojstvena vrsta kornja\u010de, ptice rugalice i zebe; razli\u010diti oblici bili su prili\u010dano povezani, ali ipak su se razlikovali u gra\u0111i i prehrambenim navikama od otoka do otoka. Oba opa\u017eanja stvorila su u Darwinu pitanje o mogu\u0107im vezama izme\u0111u razli\u010ditih ali sli\u010dnih vrsta.<\/p>\n
Nakon \u0161to se vratio u Englesku 1836. Darwin je po\u010deo bilje\u017eiti svoje ideje o promjenjivosti vrsta u svoje Bilje\u0161ke o Transmutaciji Vrsta. Darwinovo obja\u0161njenje evolucije vrsta iskristaliziralo se nakon \u0161to je pro\u010ditao Esej o Principu Populacije (1798), britanskog ekonomista Thomasa Roberta Malthusa, koji je objasnio kako ljudska populacija ostaje u ravnote\u017ei. Malthus obja\u0161njava kako bilo koje pove\u0107anje u dostupnosti hrane za osnovni ljudski opstanak ne bi moglo odgovarati geometrijskoj stopi rasta populacije. Potonje je, stoga, trebalo provjeriti u prirodno ograni\u010denim uvjetima kao \u0161to su glad ili bolest, ili socijalnim djelovanjem kao \u0161to je rat.<\/p>\n
Darwin je odmah primjenio Maltusovo obja\u0161njenje na biljke i \u017eivotinje i do 1838. do\u0161ao je do skice teorije evolucije putem prirodne selekcije. Idu\u0107a dva desetlje\u0107a radio je na svojoj teoriji i drugim prirodno-povijesnim projektima (Darwin je bio bogat pa nikada nije trebao zara\u0111ivati). 1939. o\u017eenio se svojom prvom ro\u0111akinjom Emmom Wedgwood, i ubrzo zatim preselio na malo imanje, Down House, izvan Londona. Ondje su on i njegova supruga dobili desetoro djece, od kojih je troje umrlo dok su bili bebe. Darwinova je teorija prvi put predstavljena 1858. u isto vrijeme kad i ona Alfreda Russela Wallacea, mladog prirodnjaka koji je neovisno do\u0161ao do teorije prirodne selekcije. Darwinova potpuna teorija objavljena je 1859. u djelu O Porijeklu Vrsta. O njoj se \u010desto govori kao o “knjizi koja je uzdrmala svijet”. Knjiga je rasprodana prvi dan kada je objavljena, a kasnije je do\u017eivjela jo\u0161 6 izdanja.<\/p>\n
Darwinova teorija evolucije prirodnom selekcijom u osnovi ka\u017ee da se, zbog problema opskrbe hranom koji je opisao Malthus, mladun\u010dad svake vrste natje\u010de za opstanak. Oni mladi koji pre\u017eive kako bi proizveli slijede\u0107u generaciju prisvajaju pogodne prirodne varijacije (ma koliko malena ta prednost bila) kroz proces prirodne selekcije i ove varijacije prenose se na potomstvo. Stoga \u0107e se svaka generacija pobolj\u0161avati u odnosu na prethodne generacije, i ovaj postupni ali kontinuirani proces izvor je evolucije vrsta. Prirodna selekcija samo je dio Darwinove velike konceptualne scheme; tako\u0111er je uveo koncept po kojem su svi srodni organizmi potekli od zajedni\u010dkog pretka. Nadalje, ponudio je dodatnu potporu starijeg koncepta da sama zemlja nije stati\u010dna nego se razvija.<\/p>\n
Reakcija na Porijeklo bila je trenuta\u010dna. Neki su biolozi tvrdili da Darwin ne mo\u017ee dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali Darwinov koncept varijacije, tvrde\u0107i da ne mo\u017ee objasniti niti porijeklo, ni varijacije, niti kako se one prenose na idu\u0107u generaciju. Na ovo konkretno pitanje nije odgovoreno sve do pojave moderne genetike u ranom 20. st. Ustvari, mnogi su znanstvenici iznosili svoje sumnje narednih 50 – 80 godina. Najvi\u0161e objavljenih napada na Darwinove ideje ipak nije do\u0161lo od znanstvenika, nego od vjerskih protivnika. Pomisao da su \u017eiva bi\u0107a evoluirala prirodnim procesom nijekala je zasebno stvaranje \u010dovje\u010danstva, i \u010dinilo se da stavlja \u010dovje\u010danstvo u rang sa \u017eivotinjama; obje ove ideje bile su ozbiljna proturje\u010dnost ortodoksnom teolo\u0161kom mi\u0161ljenju.<\/p>\n
Darwin je ostatak \u017eivota proveo \u0161ire\u0107i razli\u010dite aspekte problema koje je pokrenulo Porijeklo Vrsta. Njegove kasnije knjige, uklju\u010duju\u0107i i Varijacije Pripitomljenih Biljaka i \u017divotinja (1969), Porijeklo \u010covjeka (1971), i Izra\u017eavanja Emocija kod \u010covjeka i \u017divotinja (1872) su detaljna izlaganja tema koje su bile mala poglavlja u Porijeklu. Va\u017enost njegovog rada prepoznali su njegovi suvremenici; Darwin je izabran u Royal Society (1839) i Francusku Akademiju Znanosti (1879). Po\u010dast mu je odana i pokapanjem u Westminsterskoj Biskupiji, nakon njegove smrti u Downu, Kent, 19. travnja, 1882.<\/p>\n