Robert Koch ro\u0111en je 11. prosinca, 1843. u Clausthalu, u planinama gornjeg Harza. Sin in\u017eenjera rudarstva zaprepastio je svoje roditelje kada im je u dobi od pet godina rekao kako je uz pomo\u0107 novina sam nau\u010dio \u010ditati. Ovaj je podvig nagovijestio inteligenciju i metodi\u010dku upornost, koje \u0107e biti karakteristi\u010dne za njega u njegovom kasnijem \u017eivotu.<\/p>\n
Poha\u0111ao je lokalnu srednju \u0161kolu (gimnaziju), i ondje pokazao interes za biologiju i, poput svog oca, sna\u017ean nagon za putovanjima. 1862. Koch odlazi na G\u00f6ttingensko sveu\u010dili\u0161te studirati medicinu. Ondje je profesor anatomije bio Jacob Henle, i na Kocha je, bez sumnje, utjecalo Henleovo mi\u0161ljenje, objavljeno 1840., da infektivne bolesti uzrokuju \u017eivi parazitski organizmi. Nakon \u0161to je 1866. dobio lije\u010dni\u010dku diplomu, odlazi u Berlin na \u0161est mjeseci kemijskog istra\u017eivanja gdje na njega utjecaj ima Virchow. 1867., nakon perioda koji je proveo sta\u017eiraju\u0107i u op\u0107oj bolnici u Hamburgu, radio je kao lije\u010dnik op\u0107e prakse, najprije u Langenhagenu, a ubrzo zatim, 1869., u Rackwitzu, u provinciji Posen. Ondje je polo\u017eio ispit za okru\u017enog lije\u010dni\u010dkog \u010dasnika. 1870. prijavio se kao dobrovoljac u francusko – pruskom ratu i od 1872. do 1880. bio je okru\u017eni lije\u010dni\u010dki \u010dasnik pokrajine Wollstein. Ondje je proveo svoja epohalna istra\u017eivanja koja su ga dovela stepenicu iznad drugih znanstvenika.<\/p>\n
Antraks je u to vrijeme bio \u010desta bolest na farmama okruga Wollstein. Koch se, unato\u010d nedostatku opreme, odsje\u010denosti od knji\u017enica i bez kontakta s kolegama znanstvenicima, te velikim zahtijevima svoje medicinske prakse, upustio u istra\u017eivanje ove bolesti. Njegov je laboratorij bio \u010detverosobni stan, koji je bio i njegov dom, a opremu je, osim mikroskopa koji mu je darovala supruga, pribavio sam. Ranije su bacil antraksa otkrili Pollender, Rayer i Davaine, a Koch je bio odlu\u010dan znanstveno dokazati da je upravo taj bacil uzro\u010dnik bolesti. Cijepio je mi\u0161eve iverjem drveta iz “doma\u0107e radinosti”, bacilima antraksa koje je uzeo iz slezena \u017eivotinja koje su umrle od antraksa. Otkrio je da su mi\u0161evi cijepljeni krvlju zara\u017eenih \u017eivotinja svi umrli od antraksa, dok mi\u0161evi cijepljeni krvlju zdravih \u017eivotinja nisu umrli. Ovo je potvrdilo rad drugih, koji su dokazali da se bolest mo\u017ee prenijeti krvlju \u017eivotinja koje su oboljele od antraksa.<\/p>\n
Ali ovo nije zadovoljilo Kocha. On je \u017eelio znati i mogu li bacili antraksa, koji nikada nisu bili u kontaktu ni sa jednom \u017eivotinjom, uzrokovati bolest. Da bi rije\u0161io ovaj problem, dobio je \u010diste kulture bacila, uzgajaju\u0107i ih na vodenastoj sluzi oka vola. Prou\u010davaju\u0107i, crtaju\u0107i i fotografiraju\u0107i ove kulture, Koch je bilje\u017eio razmno\u017eavanje bacila i primjetio da, kada su im uvjeti nepogodni, proizvode u svojoj unutra\u0161njosti zaobljene spore, koje se mogu oduprijeti nepovoljnim uvjetima, pogotovo nedostatku kisika. Primjetio je i da, kada se ponovno postignu povoljni uvjeti, spore ponovno poti\u010du bacile. Koch je uzgojio nekoliko generacija bacila u takvim \u010distim kulturama, i pokazao da su, iako nisu bili u kontaktu ni sa kojom \u017eivotinjom, ipak mogli uzrokovati antraks.<\/p>\n
Rezultate svoga predanog rada Koch je pokazao Ferdinandu Cohnu, profesoru botanike na sveu\u010dili\u0161tu u Wroclawu, koji je sazvao sastanak svojih kolega kako bi svjedo\u010dili ovoj demonstraciji. Me\u0111u njima je bio i profesor patolo\u0161ke anatomije, Cohnheim. I Cohn i Cohnheim bili su duboko impresionirani Kochovim radom, i kad je Cohn 1876., objavio Kochov rad u botani\u010dkom \u010dasopisu kojeg je bio urednik, Koch je odmah postao slavan. Ipak je nastavio raditi u Wollsteinu naredne \u010detiri godine, i tijekom ovog perioda usavr\u0161io je svoje metode fiksiranja, bojenja i fotografiranja bakterija, te nastavio va\u017eno prou\u010davanje bolesti uzrokovanih bakterijskim infekcijama rana, rezultate kojeg je objavio 1878. I u ovom je radu, kao i u onom s antraksom, pru\u017eio prakti\u010dni i znanstveni temelj za kontrolu ovih infekcija.<\/p>\n
Koch je, me\u0111utim, i dalje bio bez prostora i uvjeta za rad, i tek je 1880. postao \u010dlan “Reichs-Gesundheitsamta”, Carskog ureda za zdravstvo u Berlinu, koji mu je u po\u010detku osigurao usku, neadekvatnu prostoriju, a kasnije bolji laboratorij, u kojem je mogao raditi sa Loefflerom, Gaffkyem i drugima, kao svojim asistentima. Ovdje je Koch nastavio usavr\u0161avati bakteriolo\u0161ke metode koje je koristio u Wollsteinu. Izumio je nove metode – uzgoj \u010distih kultura na \u010dvrstim povr\u0161inama kao \u0161to je krumpir, i na algama koje su se \u010duvale u posebnoj vrsti plitke ravne posude, koju je izumio njegov kolega Petri – ovakve se posude i danas koriste. Razvio je i novu metodu bojenja bakterija koja ih je \u010dinila vidljivijima i pomagala njihovoj identifikaciji. Rezultat ovoga rada bilo je uvo\u0111enje metoda pomo\u0107u kojih su se patogene bakterije lako mogle dobiti kao \u010diste kulture, bez drugih organizama, i pomo\u0107u kojih ih je lako bilo otkriti i identificirati. Koch je tako\u0111er iznio uvjete, znane kao Kochovi postulati, koji moraju biti zadovoljeni da bi se prihvatilo da odre\u0111ena bakterija uzrokuje odre\u0111enu bolest.<\/p>\n
Otprilike dvije godine nakon dolaska u Berlin, Koch je otkrio bacil tuberkuloze, kao i na\u010din da ga se uzgoji u \u010distoj kulturi. 1882. objavio je svoj klasi\u010dni rad o ovom bacilu. Jo\u0161 je bio zauzet prou\u010davanjem tuberkuloze kada je poslan u Egipat kao vo\u0111a Njema\u010dke komisije za koleru, da bi istra\u017eio pojavu kolere u toj zemlji. Ondje je otkrio vibrion koji uzrokuje koleru i donio u Njema\u010dku \u010diste kulture te bakterije. Prou\u010davao je tako\u0111er i koleru u Indiji. Na temelju svog znanja biologije i na\u010dina podjele vibriona kolere, Koch je formulirao pravila za kontrolu epidemije kolere, koja je odobrilo Veliko Vije\u0107e Dresdena 1883. te stvorilo temeljne metode kontrole koje se i danas koriste. Njegov rad na prou\u010davanju kolere, za koji mu je dodijeljena nagrada od 100 000 njema\u010dkih maraka, tako\u0111er je imao velik utjecaj na planove za o\u010duvanje vodenih zalliha.<\/p>\n
1885. Koch je imenoven profesorom higijene na Berlinskom sveu\u010dili\u0161tu i ravnateljem novouspostavljenog Instituta za higijenu na tom sveu\u010dili\u0161tu. 1891. postao je po\u010dasni profesor na Medicinskom fakultetu u Berlinu i ravnatelj novog Instituta za infektivne bolesti, gdje je imao \u010dast za kolege imati ljude kao \u0161to su bili Ehrlich, von Behring i Kitasato, koji su i sami do\u0161li do velikih otkri\u0107a.
Tijekom ovog perioda Koch se vratio svom prou\u010davanju tuberkuloze. \u017delio je sprije\u010diti bolest pripravkom kojeg je nazvao tuberkulin, napravljenim od kultura bakterije koja uzrokuje tuberkulozu. Napravio je dva ovakva pripravka, nazvana stari i novi tuberkulin. Prvi podaci o starom tuberkulinu izazvali su stanovite kontroverze jer je, na\u017ealost, mo\u0107 lije\u010denja koju je Koch najavljivao za pripravak bila preuveli\u010dana, pa se javno mnijenje, kako on nije ispunio o\u010dekivanja, okrenulo protiv pripravka, i protiv Kocha. Koch je predstavio novi tuberkulin 1896. Njegova ljekovita vrijednost bila je tako\u0111er razo\u010daravaju\u0107a, ali je ipak dovela do sastojaka od dijagnosti\u010dke va\u017enosti. Dok je njegov rad na tuberkulinu trajao, njegovi kolege s Instituta za infektivne bolesti von Behring, Ehrlich i Kitasato, objavili su svoj epohalni rad o imunologiji difterije.<\/p>\n
1896. Koch je oti\u0161ao u ju\u017enu Afriku istra\u017eiti porijeklo gove\u0111e kuge te je, iako nije identificirao uzrok bolesti, uspio ograni\u010diti \u0161irenje bolesti cijepe\u0107i zdravu stoku sa \u017eu\u010di zara\u017eenih \u017eivotinja. Uslijedilo je njegovo prou\u010davanje malarije u Africi i Indiji, hemoglobinske groznice, sure stoke i konja, te kuge. Svoja zapa\u017eanja o ovim bolestima objavio je 1898. Ubrzo po povratku u Njema\u010dku poslan je u Italiju i u trope gdje je potvrdio rezultate istra\u017eivanja Sir Ronalda Rossa o malariji, te obavio korisna istra\u017eivanja o uzro\u010dnicima razli\u010ditih vrsta malarije, te kontroli istih kininom.<\/p>\n
Tijekom ovih kasnijih godina Koch je shvatio da bacili koji uzrokuju ljudsku i sto\u010dnu tuberkulozu nisu identi\u010dni, a njegovo je svjedo\u010denje o tome na Me\u0111unarodnom lije\u010dni\u010dkom kongresu o tuberkulozi u Londonu 1901. izazvalo mnoge kontroverze i protivljenja; ali sada znamo da je Kochovo stajali\u0161te bilo ispravno. U prosincu 1904. Koch je poslan u Njema\u010dku Isto\u010dnu Afriku da istra\u017ei pojavu sto\u010dne groznice na Isto\u010dnoj Obali. Do\u0161ao je do zna\u010dajnih opa\u017eanja, ne samo o ovoj groznici, nego i o patogenim vrstama Babesia<\/em> i Trypanosoma<\/em>, te o spirohetozi koju su prenosili krpelji. Na ovim je organizmima nastavio raditi i po povratku ku\u0107i. 1906. vratio se u Centralnu Afriku da bi nastavio svoje prou\u010davanje ljudske tripanosomijaze, i objavljuje kako je atoksil jednako u\u010dinkovit protiv ove bolesti kao i kinin protiv malarije. Koch je nastavio eksperimentalni rad na podru\u010dju bakteriologije i serologije.<\/p>\n Kochu su dodijeljene mnoge nagrade i priznanja, po\u010dasni doktorati sveu\u010dili\u0161ta u Heidelbergu i Bologni, progla\u0161en je po\u010dasnim gra\u0111aninom Berlina, Wollsteina, i svog rodnog Clausthala, te po\u010danim \u010dlanom znanstvenih dru\u0161tava i akademija u Berlinu, Be\u010du, Perugiji, Napulju i New Yorku. Dodijeljen mu je orden Njema\u010dkog reda krune i Veliki Kri\u017e Njema\u010dkog Reda Crvenog Orla (bio je prvi lije\u010dnik koji je dobio ovo veliko priznanje), te ordeni redova iz Rusije i Turske. 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu.<\/p>\n 1866. Koch se o\u017eenio s Emmy Fraats. Ona je rodila njegovo jedino dijete, Gertrud, koja je kasnije postala suprugom doktora E. Pfuhla. 1893. Koch se o\u017eenio s Hedwig Freiberg. Dr Koch umro je 27. svibnja, 1910. u Baden-Badenu. <\/p>\n