Svemir

Pogled u zvijezde s dna gravitacijskog bunara

Sojuz T

Zanimljiva priča o razvoju Sojuza T započinje još u ožujku 1967. godine, kad je sovjetsko Ministarstvo obrane izdalo zahtjev za vojnom verzijom Sojuza. Posla se prihvatio OKB-1 i prilagodio već postojeću kapsulu Sojuz ovim zahtjevima, označivši letjelicu kao Sojuz 7K-S.

Razvoj letjelice trajao je do 1970. godine, kada se Ministarstvo, uočivši prednosti koje im daje program Almaz, predomišlja i otkazuje projekt. Unatoč prekidu projekta, kapsula Sojuz 7K-S se i dalje nastavila razvijati, no u dva različita pravca. Prvi je bio već spomenuti vojni 7K-S, no dizajniran samo za jednog kozmonauta koji bi njime išao u misije izvan kapaciteta svemirskih postaja. Druga verzija jest preinačena za transport dva čovjeka na svemirske postaje, označena kao Sojuz 7K-ST.

Nakon gašenja lunarnog programa, krenulo se u veliku reorganizaciju sovjetskog svemirskog programa. Vasilij Mišin odlazi iz OKB-1, a nasljeđuje ga Valentin Gluško, koji s OKB-1 spaja svoj OKB-52, čime nastaje NPO Energija.

Sojuz 7K-S bio je kolateralna žrtva velikih promjena i ukinut je. Međutim transportna verzija, Sojuz 7K-ST, ostala je u uporabi i prilagođena je kako bi mogla ponijeti trojicu kozmonauta. To je konačno dovelo do prvog Sojuza T, koji je, kao bespilotna letjelica, na probni let poletio 1979. godine pod oznakom Kozmos 1001. Ukupno ih je izgrađeno petnaest i letjeli su sve do 1986. godine.