Nastavnici i roditelji bitniji su od vršnjaka u održavanju zainteresiranosti za školovanje kod adolescenata, kaže nova studija koja proturječi raširenom uvjerenju da su vršnjaci najvažnije osobe u životima tinejdžera.
“Bili smo iznenađeni otkrićem kako je većina adolescenata i dalje pod znatnim utjecajem svojih nastavnika i roditelja kada je u pitanju školski angažman”, kazao je Ming-Te Wang, glavni autor studije i znanstveni novak na Institutu za sociološka istraživanja Sveučilišta u Michiganu.
“Iako je ovo faza kada mladi ljudi kreću prema uspostavi samostalnosti i neovisnosti, nastavnici i roditelji ostaju važni pomažući im da ostanu uključeni u školstvo i edukaciju te u izvannastavne aktivnosti. To vrijedi za sve etničke skupine i rase te u svim gospodarskim skupinama koje smo proučavali. “
Za potrebe studije, koja je objavljena u trenutnom izdanju recenziranog časopisa Child Development, Wang i koautorica Jacquelynne Eccles analizirali su longitudinalne podatke na gotovo tisuću i 500 tinejdžera iz 23 škole u Washingtonu, DC. Intervjuirani su bili učenici 7., 9. i 11. razreda, a znanstvenici su pitali za četiri pokazatelja studentskoga angažmana: usklađenost sa školskim pravilima, sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima, identifikaciju sa školom polaznika i vrijednost obrazovanja za intervjuiranoga učenika.
Istraživači su pitali i za podršku koju su studenti dobili od učitelja, roditelja i vršnjaka, a procjenjivali su i školsku dokumentaciju te ostale dostupne informacije. Kako su znanstvenici predvidjeli, angažman u školi padao je od 7. do 11. razreda, naglije kod dječaka nego kod djevojčica.
“Ukupni pad može rezultirati iz neusklađenosti između faze razvoja učenika i srednjoškolskoga okruženja”, rekao je Wang. “U usporedbi s osnovnim školama, srednje i visoke škole su veće, više podijeljene u odjele i više orijentirane na performanse. To rezultira manjim mogućnostima za razvoj snažnih, osobnih odnosa između nastavnika i studenata i manjim šansama da će studenti sudjelovati u izvannastavnim aktivnostima, u vrijeme kada su im potrebni odnosi s odraslima izvan njihovih obitelji kako bi se osjećali sposobnima uspješno sudjelovati u školskom radu.”
Veći angažman kod djevojaka može biti rezultat rodne socijalizacije i diferencijalnih očekivanja roditelja i nastavnika, tvrdi Jacquelynne Eccles.
“Primjerice, roditelji imaju tendenciju pratiti napredak kod djevojčica u većoj mjeri, ispravljaju djevojačke pogreške i donose odluke za djevojčice više nego za dječaka”, kaže ona. “Ovi postupci mogu djevojkama, više nego dječacima, prenositi važnost reguliranja napretka prema nečijim ciljevima i ispunjavanje tih ciljeva.”
“I učitelji imaju tendenciju različitog reagiranja prema dječacima i djevojčicama u razredu, na način koji može navesti učenike da vjeruju kako njihovi učitelji imaju očekivanja prema nekim obrascima ponašanja na osnovi spola učenika.”
Za obje skupine, dječake i djevojčice, istraživači su otkrili kako socijalna podrške od odraslih, a posebno od nastavnika, u obliku poticanja angažmana u školi, s naglaskom na vrijednost obrazovanja i omogućavanja sudjelovanja u izvannastavnim aktivnostima, može suzbiti negativan utjecaj vršnjaka. Također su otkrili da je utjecaj vršnjaka takav da će jednako vjerojatno imati pozitivan, kao i negativan utjecaj na angažman tinejdžera u školi.
“Adolescencija je razdoblje u kojem odnosi s odraslima koji nisu vaši roditelji postaju sve važniji”, rekao je Wang. “Naši rezultati sugeriraju da nastavnici koji pružaju potporu igraju posebno važnu ulogu u održavanju mladih aktivnima i ustrajnima u obavljanju školskih obveza.”
