Mnoลกtvo simbolizma raลกtrkanog po zastraลกujuฤim hodnicima plesne akademije Tanz, ideja o ratnoj krivnji, zlouporabi moฤi, majฤinstvu, odgoju, terorizmu, optuลพbe za prakticiranje okultnog i prije svega sukobu matrijarhata nad patrijarhatom uz pomno osmiลกljene scene strave, suptilno su viฤenje redatelja Luce Guadagnina u njegovoj viลกe posveti nego remakeu filmskog horor klasika Suspiria (1977., red. Dario Argento).
Ugledavลกi se pomalo na Larsa von Triera podijelio je film, koji traje oko 2 i pol sata, na ลกest dijelova i epilog. Vjeลกto izbjegnuvลกi paletu neonskih svjetala i frenetiฤnu glazbu prethodnika Guadagninov je pristup viลกe priguลกen glede boje i zvuka. Paลพnju posveฤuje gradaciji same radnje, i tako u poฤetku koristi priguลกene boje i tonove, da bi kulminacija doลพivjela krvoproliฤe boje, ali ne i tona. Izuzetno bogatu atmosferu ฤini glazba Thoma Yorkea (Radiohead) u maniri krautrocka.
Scenarist David Kajganich veฤ je poznati Guadagninov suradnik (A Bigger splash, 2015.), te je radnju smjestio u vrijeme Njemaฤke jeseni, stilski prilagodivลกi originalu. Berlin je u to vrijeme joลก uvijek podijeljen zidom, na ulicama se odvijaju teroristiฤki napadi, a u akademiji Tanz vrlo uznemirujuฤa dogaฤanja. Ta arhetipska situacija, dominacija nasilja i muลกkog principa u samom poslijeratnom Berlinu, i dominacija ลพenskog, smirenijeg ali nimalo manje okrutnog, samo suptilnijeg unutar zidova akademije, izvanredno aktivira dinamiku samog filma.
Snimatelj Sayombhu Mukdeeprom paลพljivim je odabirom uspio prenijeti ispraznost samog popriลกta radnje. Hladnoฤa i refleksije hladnoฤe. Tome pridonosi mnoลกtvo stakla u samoj arhitekturi zgrade, kao i nekoliko dvorana s ogledalima. Kadrovima gotiฤkog interijera zgrade, kamenog bezbojnog kraljevstva snimanog iz kutova u kojima je uskraฤen svaki trag svjetlosti i depresivan dojam s odsjajem metalnih ลกtukatura po zidovima igra se naลกim umovima, i izaziva nelagodu.
U ispranom sivilu zgrada, tmurnom eksterijeru i institucionaliziranosti โ Volk, ezoteriฤni ples svojim jarko crvenim kostimima prenosi metaforu neizbjeลพno prolivene krvi. Oลกtra, otvorena i suvremena plesna koreografija Damiena Jaleta, toฤka je izrazito seksualnog naboja u kojem je svaki ลพenski pokret iskoriลกten kao ubojito oruลพje. Mora se priznati, da Dakota Johnson, glumica za koju poลพelimo da je ponekad vidimo ฤeลกฤe svakako nije razoฤarala u ovoj ulozi. Kao protagonistica, iznimnom plesnom vjeลกtinom transcendentalno je prenijela energiju opsjednute djevojke, kao odmalena pripremane da zauzme svoje mjesto u svijetu.
Tilda Swinton kao elegantna, i karizmatiฤna. Jednostavna, u ponekim trenucima ฤak i ranjiva maestralno interpretira lik ekstravagantne plesne umjetnice. Jedina zamjerka je ลกto je dr. Klemperera mogao glumiti muลกkarac, a ne ona ispod velike koliฤine ลกminke i lateksa. Iako vrlo korektno glumi muลกkarca, djeluje pomalo prozirno, pa se ta iluzija brzo otkrije.
Guadagninov je pristup moลพda pomalo nesvakidaลกnji, ali u cjelini je ostavio dosta dobar dojam. U nekim se dijelovima radnja ฤini previลกe otegnuta, a dijalog suhoparan. Redatelj se ne oslanja na klasiฤni horor od kojeg nam se diลพe kosa na glavi, veฤ se pokuลกava uvuฤi u naลกu psihu. Audiovizualno hipnotiฤko iskustvo, visceralno na tragu Argentova originala koje ne igra toliko na kartu sablazni koliko ฤuฤenja. Bizarno vizualan kolaลพ koji svakako nije tu da zadovolji svakog gledatelja.
