Raščupan, sjedokos 80-godišnji Harrison Ford bi se mogao činiti pomalo star da stavi svoj smeđi fedora šešir na glavu ili pucketa bičem kao Indiana Jones. Ali trailer za njegov nadolazeći film Indiana Jones i brojčanik sudbine nudi retrospektivu Indyja u njegovim nevjerovatnim danima slave.
“To je moje stvarno lice u toj dobi”, objasnio je glumac u emisiji The Late Show sa Stephenom Colbertom na CBS-u. “Oni imaju taj program umjetne inteligencije (AI). Može proći kroz svaku stopu filma koju Lucasfilm posjeduje jer sam napravio hrpu filmova za njih i oni imaju sve te snimke, uključujući i kadrove koji nije objavljeni. Mogu potražiti materijal po tome odakle dolazi svjetlost, po izrazu lica… Ali to je moje stvarno lice. Zatim stavim male točkice na lice i izgovorim riječi i oni to naprave. To je fantastično.”
Nakon što je otkrio tajnu vječne mladosti, Ford se našalio: “To sada vidim kad se pogledam u ogledalo.”
On nije jedini glumac koji je dobio digitalni facelifting uz pomoć umjetne inteligencije. Tom Hanks, Robin Wright i ostali članovi glumačke postave glumit će mlađe verzije sebe u filmu Here, redatelja Roberta Zemeckisa, zahvaljujući alatu za koji AI tvrtka Metaphysic kaže da može stvoriti “fotorealistične promjene lica visoke rezolucije i efekte starenja na izvedbama glumaca uživo i u stvarnom vremenu bez potrebe za daljnjim komponiranjem ili VFX radom”.
Metaphysicova web stranica kaže: “Mi smo svjetski vodeći tim u stvaranju sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom koji izgleda stvarno” i predlaže: “Upotrijebite AI za stvaranje vlastitog hiperstvarnog avatara”. Tvrtka je upravo sklopila ugovor s agencijom Creative Artists “za razvoj generativnih AI alata i usluga za talente”, navodi Hollywood Reporter.
Baš kao što popularni AI chatbot ChatGPT prijeti da preokrene novinarstvo, pisanje govora i školske eseje naglavačke, tako bi AI mogao pretvoriti digitalno pomlađivanje glumaca iz nečega što zahtijeva mnogo mjeseci visoko vještih umjetnika u nešto što mnogi ljudi mogu raditi s osnovnom opremom – računalom i internetom. A kako tehnologija postaje sve sofisticiranija, postoji strah da bi tehnologija mogla pasti u pogrešne ruke i postati oružjem.
Olcun Tan, njemački nadzornik vizualnih efekata sa sjedištem u Los Angelesu, napisao je: “Prolazimo kroz veliku revoluciju. Ovo je kao izum nuklearne energije. Ovo je velika stvar. Podcijenjen je i zanemaren. Trenutačno se čini kao, ‘Oh, to je igračka, super je, pogledajte što može’, ali ovo je samo početak velike promjene u našoj ekonomskoj strukturi jer će učiniti puno više nego što mogu obični ljudi. ”
Pomlađivanje glumaca (tzv. de-aging) je dosad imalo različite rezultate. Primjeri uključuju Brada Pitta u Čudnovatom slučaju Benjamina Buttona (2008.), Johnnyja Deppa u Piratima s Kariba: Salazarova osveta (2017.), Jeffa Bridgesa u Tron: Nasljedstvo (2010.), Roberta Downeyja Jr. u Kapetan Amerika: Građanski rat (2016.), Michaela Douglasa u Ant-Manu (2015.), Kurta Russella u Čuvarima galaksije 2 (2017.), Willa Smitha u filmu Blizanac (2019.) te Carrie Fisher i Marka Hamilla u raznim dijelovima Star Warsa.
Jedan od dojmljivijih bio je Samuel L. Jackson koji je u Kapetanu Marvelu iz 2019. izgubio oko 25 godina i bio prisutan kao velika uloga u filmu, a ne samo kao pojava u par kadrova. “Umjetnici su pomno usporedili Jacksona s onim kako je izgledao u svojim filmovima iz sredine 90-ih kako bi točno vidjeli kako će mu koža visjeti s lica ili kako mu svjetlost pada na obraze”, stoji na web stranici Wrap.
Zašto se zamarati? Bolje imati ostarjelog Harrisona Forda, tvrde neki, nego imati drugog glumca koji igra jednu od njegovih neizbrisivih uloga, kao što se dogodilo kada je preuzeo mladog Hana Sola u Solo: Priča iz Ratova zvijezda (2018.). Mnogi obožavatelji smatrali su to neugodnim iskustvom.
Olcun Tan, koji koristi alat potpomognut umjetnom inteligencijom pod nazivom Shapeshifter, kaže: “Vrijeme je da stari prdoši naprave mjesta. To je neugodno. Nema razloga da netko ima 80, a izgleda kao u 30-ima. Nema smisla. Ono što se time dobija jest stvaranje kulture recikliranja.”
“Kao da Mickey Mouse traje vječno. Imate Mickeyja Mousea i ne treba mu voda, ne treba mu hrana, ne treba mu ugovor. Mogu ga unovčiti kako god žele. Ne treba spavati. Radi 24 sata ako želite u 10 primjeraka ili 30 primjeraka istovremeno. Ono što se trenutno događa jest da ovi glumci postaju više od toga. Postaju poput brenda.”
Tan dodaje: “U slučaju Harrisona Forda, tip je naravno napravio Indianu Jonesa, ali lako bi se mogao predstaviti novi Indiana Jones, sljedeća generacija. Zašto uopće neprestano reciklirati sve te stvari? Jer to je sigurna stvar za zarađivanje novca, očito, ali postavlja se pitanje, što to čini našem društvu ako uvijek imate iste idole koji se rekreiraju na ekranu? Kao da smo nekako zapeli u prošlosti i ne želimo gledati u budućnost.”
U filmu Irac Martina Scorsesea iz 2019. Al Pacino je pomlađen za 40 godina (tada je imao 79 godina), i isto je bilo i s Robertom De Nirom i Joe Pescijem, koji su tada imali 76 godina. No, film je upao u zamku “jezovitosti” jer su efekti dekoncentrirali, bili čudni i nedovoljno životni. I usprkos svim digitalnim čarobnjaštvima, tijela glumaca odala su zub vremena.
Joe Pavlo, Emmyjem nagrađen umjetnik vizualnih efekata koji živi u Londonu, kaže: “Marty je trebao doći k meni. Rekao bih mu da to ne možete učiniti s Robertom De Nirom i Joeom Pescijem – oni su jednostavno previše slavni i svi ih znaju. Ako ćeš to raditi, radi to s nepoznatim glumcima i postaraj ih; uzmi mladog tipa i postaraj ga.
“Blagoslovljeno njegovo srce, ali Robert De Niro se kreće kao tip u 70-ima. Starac se ne kreće kao mlad čovjek. Ne hodaju isto. Njihovi maniri nisu isti.“
Pavlo, koji koristi AI alate kako bi uštedio vrijeme na dosadnim i svakodnevnim zadacima, dodaje: “Tehnologija postaje sve bolja i bolja. Možete vidjeti kako se stvari pomalo raspadaju i nisu savršene, ali svaki put kad ponovno zaronim u to, otkrijem da se eksponencijalno poboljšalo od zadnjeg puta kad sam ih pogledao.”
U ljubavi i filmovima sve je dopušteno. Problem je kada tehnologija postane toliko dostupna da ju koriste manje skrupulozni ljudi i kada društvo nije uhvatilo korak u smislu razumijevanja kako se s tim nositi. To možete vidjeti već s pojavom deepfakea za pornografiju slavnih. Sposobnost prosječne osobe da shvati je li nešto lažno uvijek godinama zaostaje za najmodernijom tehnologijom i zrela je za širenje dezinformacija. Posljednjih nekoliko godina pokazalo se koliko lažne vijesti (često sponzorirane od stranih država) utječu na društvo, čak i samo kao tekst.
Kako ćemo se nositi kada ne možemo vjerovati onome što vidimo ili čujemo? Kako ćemo moći vjerovati da slavna osoba nije rekla nešto gnusno prije mnogo godina u odnosu na to da je to samo loše snimljen video mobitelom? Ili obrnuto, kako bismo ljude držali odgovornima kada se mogu samo pretvarati da je sve lažno?
