Geekmaxi
Sci-fi

Alita Battle Angel – tek (ne)uspješan pokušaj!

Popularna manga Alita Battle Angel, autora Yukita Kisihira koja je u Japanu izlazila od 1990. do 1995. godine doživjela je filmsku adaptaciju. Redateljsku poziciju zauzeo je James Cameron ( Spy Kids, From Dusk Till Dawn), a samim tim uz poveći budžet (cca. 170 milijuna dolara) i popriličnu medijsku popraćenost. Cameronu se na setu pridružuje i dvojac scenarista poznatih iz filma Avatar, vizionar James Cameron i Laeta Kalogridis.

Radnja je smještena u daleku distopijsku budućnost 23. stoljeća, nakon što su ratom devastirani svi ‘lebdeći’ gradovi, osim Zalema. Taj posljednji preživjeli grad, uzdiže se iznad Iron Citya i običnih građana koji nemaju privilegije ući u njega, osim posebnim zaslugama. Ljudi i kiborzi u suživotu održavaju tvornice i farme koje snabdijevaju Zalem svim resursima, dok sav otpad iz Zalema njegovi stanovnici uredno bacaju u Iron City.


Kopajući po hrpama otpadaka i dijelova, kibernetički kirurg dr. Dyson Ido (Christoph Waltz) pronalazi djevojku koja je još uvijek živa, popravlja je i pokušava je pripremiti za život. Svoju štićenicu naziva prema svojoj kćeri – Alita. Kako Alita (Rosa Salazar) sazrijeva, emocionalno se veže za sitnog kriminalca Huga (Keean Johnson), a sukobi u kojima se počinje nalaziti vraćaju na površinu njezino potisnuto sjećanje. Na kraju ona otkriva svoju pravu suštinu, posljednji preživjeli kiborg vojnog odreda iz doba prije tzv. ”Pada”. Alitin cilj postaje svrgnuti sivu eminenciju koja vlada Zalemom i donijeti prosperitet cijeloj civilizaciji.

Osim vizualno fascinantnih prizora borbe, i nevjerojatno dobrih cyberpunk elemenata mora se priznati da ovo filmskog ostvarenje ne donosi ništa novo. Sličan mračni svijet s distopijskim elementima vidjeli smo u Blade Runneru, tu fizičku podjelu između ekstremno bogatih, moćnih, i siromašnih vidjeli smo u Metropolisu, intrigantni ženski lik, izrazito predodređene sudbine vidjeli smo u The Fifth Element. Sastavljanje kiborga od razbacanih dijelova ljudi i strojeva previše vuku na Frankensteina Marry Shelley, dok 3D akcijski prizori, pogotovo oni u tzv. ‘motormetu’ (motorball) poprilično podsjećaju na ‘metloboj’ u Harryu Potteru.


Kako film sve dalje napreduje, usprkos dobrim akcijskim sekvencama tempo druge polovice drastično pada. Umjesto da se iskoristi najveći mogući potencijal svih glumaca, oni kao da ostaju zatočeni u okviru scenarija i ne mogu dati sve najbolje od sebe. Uloge im postaju plošne i generične. Tako Chiren (Jennifer Connelly) ostaje površna kirurginja izbačena iz raja koja se cijeli život pokušava vratiti natrag, ali u jednom trenutku bez ikakvog objašnjenja doživljava katarzu i vrlo loše završi. Talentirana kakva je, glumica je zasigurno mogla dati više, ovako je poistovjećena s nekom trećerazrednom, sporednom ulogom. Vector (Mahershala Ali) kao manipulator ostaje sveden na par kadrova, u kojima obično statira, ili postane marioneta kojom upravlja vladar Zalema pa čak ni ne govori, već je samo sredstvo kroz koje govori netko drugi. Hugo (Keenan Johnson) kao sitni kriminalac, postaje moralna vertikala jer je ga je promijenila ljubav. Već poznati klišej viđen previše puta, ali je tu da emocionalno djeluje na publiku. Alita je kao glavni protagonist imala prostora za rast i razvijanje i to nauštrb drugih likova stoga film u nekim momentima djeluje kao da je na brzinu sklepan bez ikakvog logičkog slijeda, a ona kao da je progutala sve ostale likove. Relativno je dobro prošao cyberkirurg dr. Ido čiji je lik imao dovoljno prostora, i za kojeg je Christoph Waltz dao sve od sebe da ostane upečatljiv. Šteta je što je ostalo toliko neiskorištenog potencijala inače jako dobre glumačke ekipe koja je sputana plitkim dijalozima i predvidivom radnjom.

Romansa koju doživljavaju Alita i Hugo krajnje je neuvjerljiva i pomalo ekstremna. Ono što je jedno od krucijalnih pitanja u tom odnosu, a na koje nitko ne daje ni objašnjenje ni odgovor, jest – gdje zapravo prestaje čovjek, a gdje počinje stroj. Da li je ljubav, afektacija moguća između stroja i čovjeka? Na prvu je taj odnos simpatičan, ali kasnije počinje povlačiti previše pitanja na koje nemamo konkretnih odgovora i jednostavno upropaštava cjelokupni dojam. Jeftini trik koji će okupirati umove mlađe publike, ali čak je i za neke od njih cijela ta situacija prozirna.

Izvanredna akcija, animacija,  tehnički detalji i upečatljiva glazba nažalost ne mogu sakriti nedorečenost, plošnu karakterizaciju likova i predvidivu radnju. Šablonski i plitak pristup scenariju nadajmo se neće biti prepreka u gledanju nastavka, no viđeno zasada ostaje na razini pokušaja.

Ocjena: 3/5

 

 

1 Komentar

1 Komentar

  1. 11. travnja 2019. at 00:48

    Ne znam šta je autor ovog članka očekivao od filma,da mu objasni di završava robot a počinje čovjek?! To nitko ne zna…a nije ni svrha ovog filma to objašnjavati…
    Film ima dobru priču,dobru glumu, odlične efekte… Sve ono što dobar film za zabavu treba imati…

Pošalji odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrh