Jeste li znali da je finska telekomunikacijska kompanija Nokia jedan od glavnih igrača na globalnom tržištu mobilne infrastrukture? Proizvodi sve za izgradnju 5G mreža – od antena do usmjerivača i druge opreme – i masovno izvozi svoje proizvode u SAD, Japan i Kinu.
To na prvi pogled zvuči sjajno – to je samo još jedan dokaz europske sposobnosti gradnje i izvoza visokotehnoloških proizvoda. No, ako pobliže pogledamo, Nokijin primjer otkriva zabrinjavajuću tendenciju: čini se da Europa više pomaže razvoju tehnoloških inovacija negdje drugdje, nego stvaranju potrebnog okruženja za njihovo kultiviranje ovdje.
Dok Nokia stvara i izvozi komponente za 5G mrežu, SAD i Kina sastavljaju ih u sustave koji stvaraju dodatnu vrijednost u korist regija. Sličan primjer za to bi bio Europa koja prodaje brašno, jaja i šećer, a drugi ih koriste za pečenje kolača – koje će jednog dana prodati u Europi.
Korijen problema – nedostatak pravne i tehničke infrastrukture
Ono što je Europi potrebno da bi se riješila ove nepovoljne situacije jest pravno-tehnološka infrastruktura – ne samo zakoni i propisi, već i suradnja između donositelja odluka, tehnoloških tvrtki, odvjetničkih tvrtki i ostalih sudionika.
Drugim riječima, moramo izgraditi ekosustav u kojem tehnologije ne samo da mogu biti izumljene i testirane, već i komercijalizirane i korištene u praksi.
Trenutno je situacija sljedeća:
Na raspolaganju je mnogo tehnoloških izuma – u području pametne mobilnosti, telemedicine i drugim područjima. Međutim, Europa ih ne može iskoristiti jer ne postoji pravna infrastruktura koja bi omogućila praktično korištenje tih izuma.
Dok su Amerikanci na primjer tek korak od korištenja robotskih usluga, a policijske snage UAE-a široko koriste dronove u različitim misijama, jedina zemlja u Europi u kojoj su takve tehnologije barem teoretski moguće je Finska.
Njihov Zakon o prijevozu u zemlji, napisan prije nekoliko godina, ne sadrži odredbu u kojoj stoji da u automobilu mora biti vozač kako bi automobil vozio. Takva zakonska odredba povoljno utječe na autonomna vozila.
Pretjerano zaštitnički nastrojena Europa i manjak tehničkog znanja
Razlog zbog kojeg Europa još uvijek nema prijeko potrebnu pravno- tehnološku infrastrukturu je taj što lokalni zakonodavci nisu dovoljno informirani o potrebama tehnoloških tvrtki. Smatra se da jednostavno ne razumiju koje zakone treba stvoriti da bi ti propisi bili dovoljno otvoreni za tehnologiju, a istovremeno da dovoljno štite ljude.
Dakle, ono što Europa najbolje radi je – ograničavanje. Kao rezultat, na primjer, zakoni regije koji reguliraju 5G tehnologije sadrže znatno više zabrana u usporedbi sa SAD-o ili Kinom.
Naravno, Kinu ne treba uzimati za primjer kada je u pitanju donošenje zakona. Ali, europski kreatori politike se možda previše fokusiraju na zaštitu ljudi od potencijalnih prijetnji, a ne posvećuju dovoljno pažnje dobrim stranama određenih potencijalnih zakona.
Uzmimo za primjer osobne automobile: pametni prometni sustavi imaju priliku smanjiti troškove razvoja infrastrukture, učiniti gradski promet učinkovitijim i sigurnijim te značajno smanjiti emisiju CO2. Sve su to mjerljive i unovčive koristi, a upravo je to način kako bi kreatori politike trebali razmišljati o tehnologiji prilikom uvođenja novih propisa.
Lokalni startup ekosustav trpi
Europski protekcionizam i oklijevanje s uvođenjem zakona koji podržavaju tehnologiju sljedeće generacije već ima golemi negativni utjecaj na regiju i njezin startup ekosustav.
Javlja se tendencija da startupovi koji svoja rješenja grade na 5G tehnologiji, bježe iz Europe i pokušavaju pod svaku cijenu doći u SAD ili Kinu. Te su dvije zemlje poduzele prve korake u komercijalizaciji 5G-a, a to za početnike znači dvije stvari: prva – njihov će proizvod biti razumljiv jer je javnost upoznata s tehnologijom takve vrste. I drugi – imaju veće izglede za privlačenje sredstava jer se njihova inovacija može pokrenuti na lokalnom tržištu.
Na primjer, AirDog, latvijski startup bespilotnih letjelica, nije uspio privući ulaganja od europskih ulagača, a zatim je to uspio u SAD-u. Kada razmislite, to ima smisla – ulagači gledaju na lokalno tržište i može li se proizvod tamo prodati. Ako startup ne može lokalno komercijalizirati svoj proizvod, a jedina je opcija izvoz, ulagači smatraju posao previše rizičnim. Stoga izbjegavaju ulaganje u takve projekte.
Poanta bi bila, dok ne stvorimo priliku za komercijalizaciju ovih proizvoda nove generacije ovdje, riskiramo da izgubimo velike inovacije i buduće tvrtke u vrijednosti od milijardu dolara. Nepotrebno je reći da će to nanijeti ozbiljnu štetu našoj ekonomiji.
Europa mora postati otvorenija za rastuće inovacije, što prije to bolje. Ali da bi se to postiglo, ovo pitanje treba razumjeti i njime se namjenski pozabaviti na razini vlada i kreatora politika.
