Planetarno poznati časopis Time je 1999. godine laugh track nazvao “jednom od stotinu najgorih ideja 20. stoljeća”. Snimljeni smijeh koristio se za “zaslađivanje” zvučnih zapisa televizijskih komedija još od davne 1950. godine. Tu pojavu su gledatelji, a posebno kritičari, proklinjali od samog početka.
Podrijetlo vuče iz emisije Binga Crosbyja
Radio, koji je koristio zvuk studijske publike, bio je prvi medij koji je koristio laugh track. Jedna priča o podrijetlu ovog fenomena dolazi iz radio emisije legendarnog Binga Crosbyja, koja je trajala od 1949. do 1952. godine. Ovo je bila jedna od prvih radijskih emisija snimljenih putem nove tehnologije magnetske trake jer se Crosby želio osloboditi tiranije emitiranja uživo i nužnosti ponavljanja iste emisije za kasnije emitiranje na zapadu SAD-a.
Jedan od Crosbyjevih gostiju, komičar Bob Burns, ispričao je nekoliko šala koje su publiku u studiju grohotom nasmijavale. Međutim, smatralo se da su šale previše rizične da bi se stvarno emitirale. Ali, smijeh je sam po sebi bio potreban, sačuvan da bi se upotrijebio negdje drugdje, budući da one blaže, necenzurirane šale nisu bile tako smiješne. Za TV, tzv. “laff box” Charlesa Douglassa iz 1953. postao je industrijski standard do 1980-ih, kada je postao dostupan stereofonični laugh track. Taj bi se smijeh koristio da bi se pojačala slaba reakcija publike uživo.
Laugh track kasnije je postao standard u TV sitcomima. Hogan’s Heroes (1965.-1971.) isprva je testiran u verziji bez smijeha, ali očito je čak i komedijama o ratnim zarobljenicima bio potreban laugh track. Popularni M.A.S.H. (1972.-1983.) neprikladno je koristio takvu tehnologiju. Nakon duge rasprave o tome je li jedan od najboljih sitcoma ikada, All in the Family (1971.-1979.), koristio laugh track, producent i redatelj Norman Lear godinama kasnije priznao je da je ponekad.
Postoje i drugi načini manipulacije
Iako ga mnogi ne vole, laugh track se još uvijek koristi, i to ne samo za humoristične serije. Audio miks složena je produkcija koja može uključivati glazbu i zvučne efekte, sinkronizirane u ponovnim snimanjima, i reakcije publike, koje ne moraju biti ograničene na smijeh. Čak i kada se ne koristi laugh track, reakcije studijske publike mogu se montirati za konačni miks. Jedan američki pjesnik, Kenneth Brewer, jednom prilikom primijetio je da je i sama studijska publika izmanipulirana na smijeh, te da emisije s jednom kamerom, koje su se ponosile nekorištenjem laugh tracka, “koriste smijeh drugih likova kao sredstvo za izazivanje smijeha kod publike.”
Brewer je pisao da kritičari ove tehnologije imaju tri uporišne točke: da je prisilna, da zaglupljuje publiku i da je obmanjujuća. Tvrdio je da ti snimci potječu iz 1950-ih i da pretpostavljaju pasivnu, ako ne i “zombificiranu” publiku. Tvrdi da publika nikad nije bila tako naivna kako neki misle…
