U redu, moram priznati da ne bježim od dobrog horor filma i da sam doista polagao velike nade u ovaj dugo najavljivan film, koji je na kraju ispao sve osim dobrog horora.
Film Prokletstvo tugujuće žene (The Curse of La Llorona) je spin-off popularne franšize Conjuring, u kojoj se još nalaze filmovi Anabelle i The Nun. Autor im je poznati horor filmaš James Wan, dok je redatelj La Llorone Michael Chaves kojem je ovo dugometražni prvijenac.
Inspiriran meksičkom narodnom legendom iz 17. stoljeća o La Lloroni, tugućoj ženi koja u naletu ljubomore na preljub muža uzima ono što mu je najmilije, živote vlastite djece. Utopivši vlastitu djecu u rijeci, od grižnje savjesti i sama se baci u rijeku i utopi. Zbog svoje okrutnosti osuđena je na vječito lutanje zemljom kao utvara koja traži djecu koju bi zamijenila svojom i na kraju ih utopila. Iako je ta legenda još uvijek aktualna u zemljama Latinske Amerike, ona služi zastrašivanju djece poput naše verzije Babe Jage/Babe Roge.
Radnja se odvija 1973. u Los Angelesu, a u glavnoj ulozi nalazi se Linda Cardellini kao Anna, socijalna radnica i majka dvoje djece čiji se život u potpunosti mijenja nakon što svjedoči ubojstvu dvoje dječaka koje je socijalna služba preuzela od majke koja pokušava upozoriti na opasnost La Llorone. Samohrana majka na teži način shvaća što je to La Llorona u momentu kad se utvara okomi na njezinu djecu.
Da slučajno ne bi zaboravili na povezanost sa ostalim filmovima iz franšize Conjuring u jednom je kadru čak i lutka slavne Annabelle, a ulogu osobe koja zna sve o mitskoj utvari ima svećenik Perez, također iz istoimenog filma. Fascinantno mi je da se cijeli film vrti oko par jump-scareova već nekoliko tisuća puta viđenih u drugim filmovima, i pokušava predstaviti kao nešto dosad neviđeno i originalno. Otvaranje prozora na autu samo od sebe, kišobran koji mic po mic podiže vjetar mameći dijete da ga dograbi pa padne u bazen, pokušaj utapanja dok se pere kosa u kadi… I nikako ne smijem zaboraviti scenu u kojoj se odraz La Llorone vidi u ogledalu i ono pukne. Passé, kako bi rekli fancuzi, sve je to stvar prošlosti. Gotovo da nema scene koja ne sadrži bar jedna klišej.
Najparadoksalnije od svega je što se za film ipak značajnije franšize, glavna negativka La Llorona pojavi u naznakama ili frontalno tek u nekoliko kadrova, ni manje ni više prekrivena lošom zavjesom. A o onom nevidljivom ‘vjetru’ koji ih svako malo nekud baca po kući, ne želim uopće trošiti riječi. Radnja koja se dvije trećine filma događa u kući stvarno je odraz ili niskog budžeta, ili igranja na sigurno, ili nadom da će film sam od sebe živjeti na slavi prijašnjih filmova.
Da se imalo posvetilo ovoj tematici, mislim da radnja filma zasigurno ne bi završila u Los Angelesu, na ulicama tri metra od studija gdje se snimala, jer je to grad viđen već u milijun filmskih ostvarenja i dozivanje La Llorone, preko žene meksičkog porijekla miljama dalje od Meksika doista nema smisla. Film bi zasigurno dobio drugu dimenziju da je sniman u autentičnoj zemlji, na autentičnom podneblju sa stanovništvom koje s tom legendom živi od malih nogu. Sumnjam i da je utjecaj Crkve jak u Los Angelesu, koliko je jak i autentičan u Meksiku, tako da mjesto radnje stoji na klimavim nogama. A ova vrsta folklora koja se prenosi usmenom predajom s koljena na koljena doista je moglo poslužiti kao izvanredan izvor inspiracije za izuzetno dobar film. Činjenica da je tu prisutan element mitske Medeje, žene koja ubija vlastitu djecu trebao je samo pojačati taj impuls.
Lindu Cardellini gledali smo nedavno u oskarovskoj Zelenoj knjizi, i gledamo je u novim Osvetnicima, dok nam je Patricija Velasquez nakon prve dvije Mumije iz 2000-ih nestala s malih ekrana i sad se pojavila u trećerazrednom hororu. Obadvije briljiraju na sceni, i nisam u potpunosti siguran zašto su pristale na aranžman u tako loše odrađenom filmskom ostvarenju. Istina je da bi film, bez poprilično dobre glume i jedne i druge glumice kao očajnih majki na rubu ludila doista još više podbacio. Moram naglasiti, budući da je ovo film koji se najvećim dijelom oslanja na glumu same djece, da su uloge koje nose dječji glumci Roman Christou i Jaynee-Lynne Kinchen odrađene izvanredno. Pred mladim glumcima je doista perspektivna glumačka karijera i izvukli su maksimum iz scenarija.
Igrajući se onom najbitnijom vezom na svijetu, roditelja i djeteta, ovaj film imao je nekoliko mogućnosti postati spektakularan. Ima folklornu pozadinu, mogao se smjestiti u autentičnu okolinu i oko njega se mogla izgraditi autentična priča. Nažalost, dobili smo poluproizvod, patetični narativ, igranje sa svijećama kao u seansama s početka 20. stoljeća, rasipanim vrećicama čaja koje štiti od zla i strašilo zamotano u bakine zavjese.
Ocjena: 1,5/5
