Ako mislite da su vaše navike pri stvaranju lozinki loše (poput dodavanja broja “1” iza imena vašeg ljubimca), možda će vas istovremeno utješiti i užasnuti spoznaja da je američki nuklearni arsenal, navodno, bio daleko manje siguran tijekom vrhunca Hladnog rata sa Sovjetskim Savezom.
U razdoblju kad su globalne nuklearne prijetnje bile na vrhuncu, mnogi su se nadali da su kodovi za lansiranje nuklearnog oružja što je moguće sigurniji, kako bi se spriječili slučajni ili neovlašteni nuklearni napadi. Međutim, istina o sigurnosnim praksama u to vrijeme mogla bi vas ostaviti bez teksta.
Kontroverzni prijedlog: Kodovi ugrađeni u ljudsku srž
U 1980-ima, jedan harvardski akademik i stručnjak za pregovaranje i upravljanje konfliktima, Roger Fisher, osmislio je neobičan prijedlog. U članku objavljenom u časopisu Bulletin of the Atomic Scientists u ožujku 1981., Fisher je predložio da se kodovi potrebni za lansiranje nuklearnog oružja ugrade u tijelo volontera, točno uz njegovo srce. Predsjednik bi u slučaju nuklearnog napada morao vlastitim rukama izvaditi kodove iz tijela te osobe.
„Postoji mladić, vjerojatno mornarički časnik, koji prati predsjednika“, napisao je Fisher. „Ovaj mladić nosi crnu aktovku koja sadrži kodove potrebne za lansiranje nuklearnog oružja. Predložio sam jednostavno rješenje: umetnuti taj potrebni broj u kapsulu i implantirati ju pored srca volontera. Volonter bi sa sobom nosio veliki, teški nož, a ako bi predsjednik ikada htio pokrenuti nuklearni napad, morao bi najprije ubiti tog čovjeka vlastitim rukama.“
Ova ideja, iako ekstremna, imala je za cilj približiti stvarnost razaranja koje nuklearno oružje može izazvati. Fisher je smatrao da bi takva radikalna mjera natjerala predsjednika da osobno osjeti težinu svojih odluka. „Krv na tepihu Bijele kuće“, napisao je, „donosi stvarnost u prvi plan.“
Sustav koji je zapravo postojao: Kodovi nula
Međutim, dok Fisherov prijedlog nikada nije zaživio, istinita priča o nuklearnim kodovima tijekom Hladnog rata bila je gotovo jednako šokantna. Prema riječima nuklearnog stručnjaka i bivšeg časnika za lansiranje Brucea Blaira, sigurnosne mjere uvedene tijekom mandata predsjednika Johna F. Kennedyja bile su sustavno zaobilažene.
Kennedy je 1962. naložio da se kodovi za lansiranje nuklearnog oružja uvedu kao dodatna sigurnosna mjera. Međutim, prema Blairovim tvrdnjama iz 2004. godine, Strateško zračno zapovjedništvo (SAC) odlučilo je postaviti sve kodove na „00000000“ kako bi osiguralo brzo lansiranje u slučaju hitnih naredbi. Čak su i priručnici za lansiranje, tvrdio je Blair, upućivali posade da provjere jesu li svi kodovi postavljeni na nule.
Američko zrakoplovstvo kasnije je negiralo Blairove tvrdnje, ističući da „kod sastavljen od osam nula nikada nije korišten za omogućavanje ili lansiranje projektila Minuteman ICBM.“ Ipak, Blair je ostao pri svojoj priči, tvrdeći da službeni priručnici potvrđuju njegovu verziju.
Sigurnosni sustavi danas
Unatoč kontroverzama oko stvarnih kodova, tijekom Hladnog rata nije došlo do neovlaštenih lansiranja nuklearnih projektila. Godine 1977. uveden je poboljšani sigurnosni sustav, prema kojem su osoblje za lansiranje moralo zatražiti kodove od višeg autoriteta kako bi pokrenuli napad.
Iako je danas sigurnost nuklearnog arsenala znatno veća, priča o osam nula podsjeća nas na potencijalno katastrofalne posljedice ljudskih grešaka i prioriteta tijekom jednog od najopasnijih razdoblja u modernoj povijesti.
