U digitalnom dobu u kojem sadržaj pronalazi korisnika prije nego korisnik pronađe sadržaj, algoritamski dizajn postao je jedan od ključnih faktora koji oblikuju način na koji konzumiramo informacije, provodimo vrijeme i formiramo navike. Iako algoritmi donose određenu praktičnost i personalizaciju, sve je jasnije da njihova logika optimizacije nije uvijek u interesu korisnika — osobito kada su u pitanju djeca i adolescenti.
Što je algoritamski dizajn?
Algoritamski dizajn označava način na koji digitalne platforme (poput društvenih mreža, YouTubea, TikToka, streaming servisa ili mobilnih aplikacija) koriste kompleksne algoritme kako bi prilagodile sadržaj interesima i ponašanju korisnika. Ti algoritmi analiziraju prethodne radnje, vrijeme provedeno na određenim objavama, klikove, pretraživanja i druge obrasce ponašanja te na temelju toga predlažu novi sadržaj s ciljem zadržavanja korisnika na platformi što je duže moguće.
Iako se ovaj proces na prvi pogled čini bezazlenim i korisnim, posebno mladim korisnicima može postati izuzetno štetan zbog načina na koji algoritmi manipuliraju pažnjom i ponašanjem.
Digitalna psihologija u službi zadržavanja pažnje
Velik broj popularnih platformi koristi psihološke principe identične onima koji se koriste u industriji kockanja. Sustavi poput beskonačnog scrollanja (infinite scroll), nepredvidivih nagrada (poput “lajkova” ili viralnog sadržaja) i push obavijesti dizajnirani su kako bi kod korisnika izazvali osjećaj uzbuđenja, iščekivanja i ovisnosti.
Kod mladih osoba, čiji frontalni korteks — područje mozga odgovorno za samokontrolu i donošenje odluka — još nije u potpunosti razvijen, ovakvi mehanizmi mogu imati dugoročne negativne posljedice. Djeca i adolescenti često nemaju kapacitet razlikovati sadržaj koji im koristi od onog koji ih samo privremeno zabavlja ili ih uvlači u pasivno ponašanje.
Utjecaj na mentalno zdravlje
Sve više istraživanja povezuje pretjeranu izloženost algoritamski odabranom sadržaju s porastom tjeskobe, depresije, niskog samopouzdanja i poremećaja spavanja kod mladih. Posebno su problematične društvene mreže koje na temelju algoritama promoviraju sadržaj koji izaziva jake emocionalne reakcije — bilo da se radi o senzacionalizmu, uspoređivanju s idealiziranim prikazima života drugih ili o izravnim porukama koje utječu na samopouzdanje.
Problem nije samo u količini vremena provedenog pred ekranom, već u načinu na koji taj sadržaj strukturira misli, percepciju i ponašanje mladih osoba. Algoritmi često potiču ekstremne, polarizirane ili površne sadržaje jer takvi sadržaji generiraju veću interakciju, a time i veću zaradu oglašivačima.
Zatvoreni krug personalizacije
Još jedan ozbiljan aspekt algoritamskog dizajna je stvaranje tzv. “informacijskih mjehura” – zatvorenih krugova u kojima korisnici stalno dobivaju sličan tip sadržaja, čime se dodatno učvršćuju njihova uvjerenja, interesi i obrasci ponašanja. Za mlade osobe koje još oblikuju svoj identitet i stavove prema svijetu, ovo može ograničiti razvoj kritičkog mišljenja i smanjiti izloženost različitim perspektivama.
U najekstremnijim slučajevima, algoritamski dizajn može poslužiti kao poligon za radikalizaciju, širenje dezinformacija ili poticanje autodestruktivnih obrazaca ponašanja (npr. sadržaji povezani s poremećajima prehrane, samoozljeđivanjem i sl.).
Tko snosi odgovornost?
Dok proizvođači aplikacija i platformi često ističu kako korisnici sami biraju sadržaj koji konzumiraju, stvarnost je znatno složenija. Mladi korisnici nisu ravnopravni sudionici u tom procesu jer algoritmi djeluju na temelju podataka koje oni nesvjesno generiraju, a same strukture aplikacija dizajnirane su da ih navuku na kontinuirano korištenje.
Zakonodavne inicijative u Europskoj uniji, poput Akta o digitalnim uslugama (Digital Services Act), nastoje uvesti veću transparentnost algoritamskog funkcioniranja i zaštititi ranjive skupine, no implementacija tih mjera tek je u početnoj fazi.
Što roditelji, škole i društvo mogu učiniti?
Rješenje nije potpuno odbacivanje tehnologije, već njezino odgovorno i svjesno korištenje. Edukacija o algoritmima trebala bi postati dio osnovnog digitalnog obrazovanja – mladi trebaju razumjeti zašto im se nešto prikazuje, a ne samo što gledaju.
Roditelji i učitelji mogu poticati kritičko promišljanje, ograničiti vrijeme provedeno na platformama te nuditi alternative koje uključuju aktivnu participaciju (npr. kreativne aktivnosti, učenje, sport) umjesto pasivne konzumacije.
Također, potrebno je otvoriti javni dijalog o etici digitalnog dizajna, s posebnim naglaskom na ranjive korisnike poput djece i adolescenata. Kompanije koje proizvode aplikacije i platforme ne smiju se voditi isključivo profitom, već moraju preuzeti dio odgovornosti za društvene posljedice svojih algoritama.
Zaključak
Algoritamski dizajn nije neutralan. Njegov cilj nije obrazovanje, informiranje niti dobrobit korisnika, već maksimizacija angažmana. Kada se takvi sustavi primijene na mlade korisnike, rizici postaju znatno veći. Ključno je razviti svijest o tome kako algoritmi djeluju, kako utječu na psihu i ponašanje, te kakve mehanizme zaštite društvo mora implementirati. Jer dok su algoritmi možda nevidljivi, njihove posljedice nipošto nisu.
