Živi pijesak je jedan od efektnijih načina završavanja života likova, uglavnom marginalnih, u videoigrama, televizijskim serijama i filmovima.
Kad neki lik treba biti na brzinu ubijen. Kada glavni junak treba spasiti nekoga u posljednji čas ili kad je naprosto potrebno malo napetosti, a da ju inicira glavni zlikovac. Tu uskače upravo živi pijesak. U ovim, ali i mnogim drugim scenama iz avanturističkih filmova, obično se negdje u pozadini nalazi savršeno okrugla nakupina mekanog sedimenta u koju likovi jednostavno moraju upasti.
Možda će vam ovo zvučati šokantno, ali, vjerovali ili ne, živi pijesak u stvarnosti ne naliči onom kakvog najčešće susrećemo u hollywoodskim filmovima, piše Mentalfloss. Živi pijesak teško da ćete pronaći. Ako ga i pronađete, nema velike opasnosti, kako to bude prikazano u filmovima. Naravno, trebate se paziti, ali ništa više nego da ne dođete na kraj litice.
Što je zapravo živi pijesak?
Živi pijesak nastaje kada se obični suhi pijesak (ili suha zemlja) smoči, ali ne uvijek, nego tek kad su zadovoljeni određeni uvjeti. U normalnim okolnostima pijesak/zemlja može podnijeti određenu težinu zbog trenja među zrncima koje teret raspoređuje na relativno široko područje. Ako dovoljna količina podzemne vode prodre ispod i između pojedinih zrnaca pijeska, trenje postaje sve slabije. U novonastaloj smjesi pijeska/zemlje i vode pojedina zrnca praktički plutaju u podzemnoj vodi. Sada tlo polako gubi svoju početnu sposobnost da podržava teret i postaje nalik smjesi svježeg cementa. Ukoliko u nju stanete, počet ćete tonuti. Nećete nužno potonuti do svoje smrti, osim ako se ne nalazite u Hollywoodu.
Koliko je opasan živi pijesak?
Usprkos svojoj učestalosti na malim i velikim reklamama, smrt uzrokovana potonućem u živi pijesak u stvarnom životu se (u principu) ne događa. Objekti koji upadnu u živi pijesak potonut će samo do one razine u kojoj se njihova težina izjednačava s težinom živog pijeska. Dakle, potrebo je izjednačiti težinu predmeta (osobe) i mješavine pijeska i vode na tom konkretnom mjestu. Nakon te točke objekti počinju plutati zahvaljujući sili uzgona.
Prosječna osoba potonut će tako najvjerojatnije do razine struka ili eventualno do razine ramena, ovisno o tome koliko je teška i kakvu opremu na sebi nosi. Ljudi koji upadnu u živi pijesak stoga gotovo nikad ne umiru zbog toga što potonu cijelim tijelom, već što iz pijeska ne uspiju izaći dovoljno brzo te ih „dokrajče“ prirodne sile. Moguće da umiru zbog niskih temperatura, nadolazeće plime ili kakvog predatora. Kad stvari postavite ovako, smrt potonućem u živi pijesak više ni ne izgleda tako strašno.
Gdje se formira živi pijesak?
Budući da živi pijesak treba vodu koja dolazi odozdo da bi se formirao, najčešće ga možemo susresti na mjestima poput obala ili ušća rijeka, plažama, aluvijalnim ravnima, močvarama, mjestima s prirodnim izvorima vode ili generalno na svakom onom mjestu na kojem očekujete vodu ispod razine tla. Živi pijesak se tako može formirati, recimo, bilo gdje u SAD-u, a najviše ga ima na obalama i močvarama Jugozapadne obale, Utahu, Arizoni i Novom Meksiku. U Hrvatskoj je živog pijeska nekad bilo u Panonskoj nizini, no njegovo nastajanje danas sprječava bujna vegetacija.
Trenutno sam zapeo u živom pijesku/blatu. Što mi je činiti?
Iz živog pijeska se mnogo lakše spasiti nego što se to na prvi pogled čini. Prvo i osnovno pravilo je: nemojte se trzati, bacati i ništa slično tome. Kao što je već rečeno, nema potrebe za panikom jer ćete, ako ne nosite nikakvu tešku opremu, najvjerojatnije potonuti samo do razine struka. Mlataranje rukama i nogama zapravo će smjesu učiniti još vodenastijom te ćete iz tog razloga potonuti još dublje. Ostanite smireni, koliko god je moguće.
Prvi korak prema izbavljenju
Prvi korak za uspješno izvlačenje iz živog pijeska/blata je da se nagnete unazad. Da, ovo znači kako ćete i gornji dio svog tijela uroniti u prijeteću smjesu, no na ovaj način ćete zapravo rasporediti svoju težinu na šire područje te ćete lakše „plutati“ u vodom ispunjenom pijesku. Konačan spas iz kaljuže postići ćete plivanjem leđnim stilom. Prvo treba prilično nježno razmaknuti pijesak oko svojih nogu i polagano ih početi primicati ka površini. Jednom kada su vam noge i torzo na samoj površini, lagano započinjete plivati unatrag. Plivajte tako da radite malene zaveslaje i pazeći da ruke ne umočite preduboko u pijesak jer bi opet mogli zapeti.
Kad konačno stignete do ruba kaljuže, uhvatite se za što stignete i izvucite se vani. Ovisno od kakvog tipa tla je živi pijesak/blato nastao, mogli bi imati manjih ili većih problema s izvlačenjem nogu iz blata zbog tzv. efekta usisavanja. U tom slučaju pokušajte dohvatiti kakav štap i izujte cipele, ali pazite da se ne trzate previše jer ćete se opet naći do lakta u blatu. Naravno, pokušajte dozvati pomoć.
Živi pijesak ima i zločestog blizanca
Postoji i još jedna vrsta živog pijeska koja je kudikamo strašnija od ovog „običnog“. U toj vrsti osoba može potonuti cijelim tijelom – i to prilično brzo. No, dobra vijest je da pojava takvog pijeska još nikad nije zabilježena u prirodi. Ova opasnost zove se suhi živi pijesak i moguće ga je vidjeti samo u znanstvenim laboratorijima.
Suhi živi pijesak formira se u trenutku kada zrnca pijeska stvore veoma nestabilnu strukturu koja jedva podržava vlastitu težinu. U laboratoriju se stvara tako što se pijesak izlaže jakim strujanjima zraka, ali nije isključeno i kako se na isti način može stvoriti i u prirodi. Ipak, teško je zamisliti mjesta na kojima vjetar postepeno stvara velike naslage pijeska. Hipotetski, pustinjski vjetrovi mogli bi stvoriti nakupine suhog živog pijeska na rubovima dina koje nanosi vjetar.
Suhi živi pijesak. Što je to?
Iako znanstvenici nisu potvrdili postojanje suhog živog pijeska u prirodi, ne isključuju mogućnost da postoje takve nakupine. Ovo je bila jedna od opasnosti koje su se uzele u obzir pri planiranju Apollove misije na Mjesec.
Astronomi su bili zabrinuti kako je tisućljetna Mjesečeva izloženost asteroidima i meteoritima ostvarila povoljne uvjete da se na određenim mjestima formiraju ogromne, visoke i nestabilne naslage suhog pijeska i prašine koje bi praktički mogle progutati čitavi lunarni modul čim dotakne tlo. Kako bi se riješila ove potencijalne opasnosti, NASA je na „noge“ letjelice nadodala velike široke tanjure koji su, u slučaju nestabilnog tla, služili tome da rasporede težinu letjelice na što je moguće veće područje.
Od ionako nerealne opasnosti upadanja u živi pijesak tako smo stigli do još nerealnije opasnosti upadanja u suhi živi pijesak na Mjesecu. No, ako i ne budete te sreće da se suočite s mokrim/suhim čudovištem, možda vam ova saznanja spase barem virtualni život u nekom od nastavaka Uncharteda. Živi pijesak je opasan, ali ne filmski opasan.
