Softver je skup programa, podataka i uputa koje računalu govore što da radi, za razliku od hardvera, koji obuhvaća fizičke, opipljive dijelove računala poput procesora, memorije ili tvrdog diska. Bez softvera, i najmoćnije računalo ostaje tek beskorisna hrpa elektroničkih komponenti. U ovom tekstu objašnjavamo što softver točno jest, koje su njegove glavne vrste, i po čemu se razlikuje od hardvera.
Što je softver
Softver je zajednički naziv za sve programe i aplikacije koji računalu omogućuju izvršavanje određenih zadataka, od pokretanja samog operacijskog sustava do otvaranja preglednika ili igranja videoigre. Riječ dolazi od engleskog “soft” (mek), Što je softver i koje vrste postoje
Softver je skup programa, podataka i uputa koje računalu govore što da radi, za razliku od hardvera, koji obuhvaća fizičke, opipljive dijelove računala poput procesora, memorije ili tvrdog diska. Bez softvera, i najmoćnije računalo ostaje tek beskorisna hrpa elektroničkih komponenti. U ovom tekstu objašnjavamo što on točno jest, koje su njegove glavne vrste, i po čemu se razlikuje od hardvera.
Što je softver
Softver je zajednički naziv za sve programe i aplikacije koji računalu omogućuju izvršavanje određenih zadataka, od pokretanja samog operacijskog sustava do otvaranja preglednika ili igranja videoigre. Riječ dolazi od engleskog “soft” (mek), upravo kako bi se naglasila suprotnost tvrdom, fizičkom hardveru – on je nematerijalan, sastoji se od koda i podataka pohranjenih u digitalnom obliku, ne od fizičkih dijelova koje je moguće dotaknuti.
Softver naspram hardvera
Hardver i softver međusobno su neraskidivo povezani, ali obavljaju potpuno različite uloge. Hardver čine fizičke komponente računala: procesor, memorija, matična ploča, tvrdi disk, zaslon, tipkovnica. Softver, s druge strane, čine upute i podaci koji tim fizičkim komponentama govore što da rade i kako da međusobno surađuju. Bez softvera, hardver nema nikakvu funkciju; bez hardvera, on nema na čemu biti pokrenut – jedno bez drugog jednostavno ne može funkcionirati.
Glavne vrste softvera
Softver se obično dijeli u nekoliko širih kategorija, ovisno o njegovoj namjeni i odnosu prema hardveru.
- Sistemski softver upravlja samim hardverom i pruža osnovnu platformu na kojoj se pokreće sve ostalo. Najpoznatiji primjer je operacijski sustav, poput Windowsa, macOS-a ili Linuxa, koji upravlja memorijom, procesorom i komunikacijom između svih komponenti računala.
- Aplikacijski softver obuhvaća programe koje korisnik izravno koristi za obavljanje konkretnih zadataka, poput uredskih paketa, preglednika, videoigara ili aplikacija za uređivanje fotografija. Za razliku od prve kategorije, ovaj tip ne upravlja hardverom izravno, nego se oslanja na operacijski sustav da to učini umjesto njega.
- Upravljački programi (drajveri) poseban su tip softvera koji omogućuje operacijskom sustavu komunikaciju s konkretnim hardverskim komponentama, poput pisača, grafičke kartice ili zvučne kartice, prevodeći opće naredbe sustava u jezik razumljiv toj specifičnoj komponenti.
- Firmware poseban je, ugrađen program pohranjen izravno na hardverskom uređaju, koji tom uređaju omogućuje osnovno funkcioniranje čak i prije nego što se pokrene puni operacijski sustav, primjerice BIOS ili UEFI na matičnoj ploči.
Zloćudni softver: kad dobra tehnologija postane prijetnja
Uz koristan, legitiman program, postoji i zloćudni softver (malware), posebna kategorija programa namjerno dizajniranih da nanesu štetu, ukradu podatke ili neovlašteno pristupe tuđem računalu. Virusi, trojanski konji, ransomware i špijunski programi sve su primjeri te kategorije, protiv kojeg se korisnici štite antivirusnim programima i redovitim ažuriranjem sustava.
Kako nastaje softver
Softver nastaje procesom programiranja, u kojem programeri pišu kod u programskim jezicima poput Pythona, Jave ili C++-a, koji se zatim prevodi ili interpretira u oblik razumljiv procesoru. Taj razvoj obično uključuje nekoliko faza: planiranje, pisanje koda, testiranje radi pronalaska grešaka, i naposljetku objavljivanje gotovog proizvoda, nakon čega obično slijede dodatna ažuriranja i ispravci.
Vrste softverskih licenci
Postoji i podjela prema dopuštenom načinu korištenja i distribucije. Vlasnički (proprietary) softver, poput Microsoft Officea, u vlasništvu je tvrtke koja ga razvija, a korisnici obično plaćaju licencu za njegovo korištenje bez prava uvida u izvorni kod ili njegovu izmjenu. Softver otvorenog koda (open source), poput Linuxa ili preglednika Firefox, suprotno tome, dostupan je svima na uvid, izmjenu i daljnju distribuciju, obično besplatno. Postoji i besplatan program (freeware) koji ostaje vlasnički, ali se nudi bez naplate, za razliku od te druge kategorije, koja je slobodna i u pogledu samog izvornog koda.
Konkretni primjeri po kategoriji
Kako bi ova podjela bila jasnija, korisno je pogledati konkretne, svakodnevne primjere svake kategorije.
Prva skupina pripada sistemskom, a sljedeće tri aplikacijskom tipu:
- Operacijski sustavi: Windows, macOS, Linux, Android, iOS
- Uredski i produktivni alati: Microsoft Word, Excel, Google Docs
- Preglednici: Chrome, Firefox, Safari, Edge
- Komunikacijski alati: WhatsApp, Zoom, Gmail
- Upravljački programi: upravljački program za grafičku karticu (primjerice NVIDIA ili AMD drajveri), ili za pisač
- Firmware: BIOS ili UEFI na matičnoj ploči, firmware pametnog televizora ili rutera
Ovaj popis pokazuje koliko su ovakvi programi sveprisutni u svakodnevnom životu – gotovo svaki uređaj s kojim dolazimo u dodir, od pametnog telefona do perilice rublja s digitalnim zaslonom, pokreće neki oblik programske podrške, čak i kad to nije očito na prvi pogled.
Kratka povijest razvoja
Pojam softvera u modernom smislu razvio se usporedno s razvojem samih računala tijekom 20. stoljeća. Rana računala iz 1940-ih i 1950-ih programirana su izravno strojnim jezikom ili fizičkim premještanjem žica i sklopki, bez jasne razlike kakvu danas poznajemo. Razvojem viših programskih jezika poput Fortrana (1957.) i Cobola (1959.) programiranje je postalo pristupačnije, omogućujući programerima pisanje uputa u obliku bližem ljudskom jeziku, koje se potom prevodi u strojni kod.
Pojavom osobnih računala tijekom 1970-ih i 1980-ih, programska podrška prestala je biti isključivo domena velikih tvrtki i sveučilišta, te je postala dostupna i običnim korisnicima kroz operacijske sustave poput ranog MS-DOS-a i kasnije Windowsa. Razvojem interneta tijekom 1990-ih ona se dodatno proširila na preglednike i mrežne aplikacije, dok je posljednjih desetljeća sve veći naglasak na mobilnim aplikacijama, razvijenima specifično za pametne telefone i tablete, te na rješenjima dostupnima izravno putem interneta (takozvani cloud ili SaaS softver), bez potrebe za instalacijom na vlastito računalo.
Zaključak
Softver i hardver zajedno čine temelj svakog računala, pri čemu hardver pruža fizičku platformu, a on tu platformu oživljava davanjem konkretnih uputa. Razumijevanje osnovne podjele na sistemski i aplikacijski tip, uz svijest o postojanju zloćudnog softvera, prvi je korak prema boljem razumijevanju kako računala i uređaji koje svakodnevno koristimo zapravo funkcioniraju.
Često postavljana pitanja
Što je softver?
Softver je skup programa, podataka i uputa koje računalu govore što da radi, za razliku od hardvera koji obuhvaća fizičke, opipljive dijelove računala.
Koja je razlika između hardvera i softvera?
Hardver čine fizičke komponente računala poput procesora i memorije, dok softver čine nematerijalne upute i podaci koji tim komponentama govore kako da funkcioniraju. Jedno bez drugog ne može raditi.
Koje su glavne vrste?
Glavne vrste su sistemski softver (poput operacijskog sustava), aplikacijski softver (programi koje korisnik izravno koristi), upravljački programi, i firmware ugrađen izravno na hardverske uređaje.
Što je zloćudni softver?
Zloćudni softver, poznat i kao malware, posebna je kategorija programa namjerno dizajniranih da nanesu štetu, ukradu podatke ili neovlašteno pristupe tuđem računalu, poput virusa, trojanskih konja ili ransomwarea.
Koja je razlika između vlasničkog softvera i softvera otvorenog koda?
Vlasnički softver u vlasništvu je tvrtke koja ga razvija i obično se plaća, bez uvida u izvorni kod, dok je softver otvorenog koda dostupan svima na uvid, izmjenu i daljnju distribuciju, najčešće besplatno.
