Mnoštvo simbolizma raštrkanog po zastrašujućim hodnicima plesne akademije Tanz, ideja o ratnoj krivnji, zlouporabi moći, majčinstvu, odgoju, terorizmu, optužbe za prakticiranje okultnog i prije svega sukobu matrijarhata nad patrijarhatom uz pomno osmišljene scene strave, suptilno su viđenje redatelja Luce Guadagnina u njegovoj više posveti nego remakeu filmskog horor klasika Suspiria (1977., red. Dario Argento).
Ugledavši se pomalo na Larsa von Triera podijelio je film, koji traje oko 2 i pol sata, na šest dijelova i epilog. Vješto izbjegnuvši paletu neonskih svjetala i frenetičnu glazbu prethodnika Guadagninov je pristup više prigušen glede boje i zvuka. Pažnju posvećuje gradaciji same radnje, i tako u početku koristi prigušene boje i tonove, da bi kulminacija doživjela krvoproliće boje, ali ne i tona. Izuzetno bogatu atmosferu čini glazba Thoma Yorkea (Radiohead) u maniri krautrocka.
Scenarist David Kajganich već je poznati Guadagninov suradnik (A Bigger splash, 2015.), te je radnju smjestio u vrijeme Njemačke jeseni, stilski prilagodivši originalu. Berlin je u to vrijeme još uvijek podijeljen zidom, na ulicama se odvijaju teroristički napadi, a u akademiji Tanz vrlo uznemirujuća događanja. Ta arhetipska situacija, dominacija nasilja i muškog principa u samom poslijeratnom Berlinu, i dominacija ženskog, smirenijeg ali nimalo manje okrutnog, samo suptilnijeg unutar zidova akademije, izvanredno aktivira dinamiku samog filma.
Snimatelj Sayombhu Mukdeeprom pažljivim je odabirom uspio prenijeti ispraznost samog poprišta radnje. Hladnoća i refleksije hladnoće. Tome pridonosi mnoštvo stakla u samoj arhitekturi zgrade, kao i nekoliko dvorana s ogledalima. Kadrovima gotičkog interijera zgrade, kamenog bezbojnog kraljevstva snimanog iz kutova u kojima je uskraćen svaki trag svjetlosti i depresivan dojam s odsjajem metalnih štukatura po zidovima igra se našim umovima, i izaziva nelagodu.
U ispranom sivilu zgrada, tmurnom eksterijeru i institucionaliziranosti – Volk, ezoterični ples svojim jarko crvenim kostimima prenosi metaforu neizbježno prolivene krvi. Oštra, otvorena i suvremena plesna koreografija Damiena Jaleta, točka je izrazito seksualnog naboja u kojem je svaki ženski pokret iskorišten kao ubojito oružje. Mora se priznati, da Dakota Johnson, glumica za koju poželimo da je ponekad vidimo češće svakako nije razočarala u ovoj ulozi. Kao protagonistica, iznimnom plesnom vještinom transcendentalno je prenijela energiju opsjednute djevojke, kao odmalena pripremane da zauzme svoje mjesto u svijetu.
Tilda Swinton kao elegantna, i karizmatična. Jednostavna, u ponekim trenucima čak i ranjiva maestralno interpretira lik ekstravagantne plesne umjetnice. Jedina zamjerka je što je dr. Klemperera mogao glumiti muškarac, a ne ona ispod velike količine šminke i lateksa. Iako vrlo korektno glumi muškarca, djeluje pomalo prozirno, pa se ta iluzija brzo otkrije.
Guadagninov je pristup možda pomalo nesvakidašnji, ali u cjelini je ostavio dosta dobar dojam. U nekim se dijelovima radnja čini previše otegnuta, a dijalog suhoparan. Redatelj se ne oslanja na klasični horor od kojeg nam se diže kosa na glavi, već se pokušava uvući u našu psihu. Audiovizualno hipnotičko iskustvo, visceralno na tragu Argentova originala koje ne igra toliko na kartu sablazni koliko čuđenja. Bizarno vizualan kolaž koji svakako nije tu da zadovolji svakog gledatelja.
