Milutin Milanković, astronom, geofizičar, klimatolog, matematičar, inženjer, izumitelj, doktor tehnike, sveučilišni profesor i književnik, rođen je u Dalju 28. svibnja 1879. u uglednoj obitelji.
Milutinov otac Milan i majka Jelisaveta, iz ugledne osječke obitelji Muačević, imali su šestoro djece, od kojih je troje umrlo u djetinjstvu i ranoj mladosti, dok su starost dočekali samo Milutin, njegova sestra blizanka Milena i mlađi brat Bogdan, poznati romanist i muzikolog. Milan Milanković bio je vlasnik trgovine s kolonijalnom robom koja je dunavskim brodovima pristizala iz Beča, Požuna i Pešte. Milutinov otac umro je vrlo mlad, kada je Milutinu bilo samo šest godina, tako da je brigu o djeci i imanju od preko pedeset tisuća oranica i vinograda, pored majke, preuzeo njihov ujak Vasa Muačević, koji će voditi brigu o Milutinu sve dok on ne počne samostalno zarađivati kroz inženjersku praksu.
Milutin nije redovno pohađao osnovnu školu, nego je imao privatne učitelje i sva četiri razreda osnovne škole položio je odjednom 1889. godine. Veliki utjecaj na formiranje Milankovićeve osobnosti imala je rodna kuća i njezino okruženje, posebno veličanstveni Dunav koji je protjecao pored njihovog vrta. Godine 1889. Milutin se upisuje u realnu gimnaziju u Osijeku. Ovdje će presudnu ulogu u njegovom životnom opredjeljenju imati profesor matematike Vladimir Varićak, kasnije poznati matematičar, član JAZU i SANU. Godine 1896. upisuje se na studije građevinske tehnike, gdje za šest godina stječe zvanje diplomiranog inženjera, a 1904. godine postaje doktor tehničkih znanosti. Od 1905. do 1909. radi kao građevinski inženjer u nekoliko bečkih tvrtki, a afirmaciju stječe kao projektant armirano – betonskih građevina. Prijavljuje šest patenata čijom primjenom bit će izgrađeni brojni objekti na području tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Na poziv poznatih znanstvenika Jovana Cvijića, Mihaila Petrovića i Bogdana Gavrilovića, Milanković napušta unosni posao i prihvaća mjesto izvanrednog profesora primijenjene matematike na tek osnovanom Univerzitetu u Beogradu. Na ovoj dužnosti ostat će sve do umirovljenja 1955. godine.U međuvremenu izabran je za redovnog člana SANU i dopisnog člana JAZU, proveo je Prvi svjetski rat u internaciji u Budimpešti, objavio svoja najznačajnija djela, sudjelovao na međunarodnim znanstvenim skupovima.
Umro je u Beogradu 12. prosinca 1958. godine u 79 godini života, a po vlastitoj želji njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Dalj 1966. godine, gdje počiva u obiteljskoj grobnici s roditeljima, sestrom, braćom i brojnim precima među kojima je bilo i seljaka i ratnika, oficira i generala, dvorskih savjetnika i narodnih tribuna, pronalazača i filozofa. Povjerio je svojim mještanima, Daljcima, da vode brigu o njegovim zemnim ostacima, a njegov duh i djelo odavno su dio svjetske baštine. Milanković se bavio krucijalnim kozmičkim i ljudskim pitanjima, suncem i ledom, od čijeg međusobnog odnosa zavisi pojava i opstanak života u svemiru. U skromnim uvjetima, uz pomoć papira i olovke, matematički je objasnio uzroke, nastanak i trajanje ledenih doba na Zemlji, dokazao vezu između nebeske mehanike i klime na Zemlji, postavio teoriju pomicanja sjevernog Zemljinog pola.
Najznačajnija Milankovićeva djela su „O primeni matematičke teorije sprovođenja toplote na probleme kosmičke fizike“ i “Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenih doba“. Pored toga, Milutin Milanković je značajan i kao književnik. Njegova znanstveno popularna knjiga „Kroz vasionu i vekove“ jedna je od najboljih u svom žanru, kao i trotomni memoari “Uspomene, doživljaji i saznanja“, gdje su sjećanja na rodnu kuću, Dalj i njegovu okolinu ispisani izuzetnim lirskim tonovima.Milanković je tvorac dosad najdetaljnijeg kalendara, u kojem je kalendarska godina svega dvije sekunde duža od sadašnje tropske godine. Milankovićev kalendar zahtijevao bi korekciju tek za 28 000 godina. Ovaj kalendar službeno je prihvaćen na Vaseljenskom saboru u Carigradu 1923. godine, ali nikada nije primijenjen u praksi.
Kao i svi vizionari, Milanković nije doživio da njegove teorije steknu punu afirmaciju. Tek od 1976. godine kada su empirijska istraživanja dokazala preciznost Milankovićevih teorija, njegov ugled u svjetskoj znanosti vrtoglavo raste. Njegovo glavno djelo “Kanon osunčavanja i njegova primena na problem ledenih doba“ svrstano je u najznačajnija znanstvena djela 20. stoljeća. Milutina Milankovića svjetska znanost uvrstila je među 5 najvećih znanstvenika 20. stoljeća, a NASA, agencija za svemirska istraživanja, među 15 najvećih znanstvenika svih vremena koji su se bavili planetom Zemljom.
U Milankovićevu čast jedan krater na Mjesecu, jedan na Marsu i jedan planetoid nazvani su njegovim imenom. Jedna od budućih ekspedicija na Mars nosit će Milankovićevo ime. UNESCO je 2009. godinu, povodom 130. godišnjice znanstvenikovog rođenja, proglasio Milankovićevom godinom. U svijetu se održavaju međunarodni znanstveni simpoziji posvećeni Milankoviću, a globalna promjena klime na Zemlji čini njegovo djelo trajno aktualnim.
Izvor: Milutin-Milankovic.com
