Nova analiza izumiranja vunenih mamuta i ostalih velikih sisavaca prije više od 10 tisuća godina sugerira da su možda te vrste bile žrtve istog tipa `trofičkih kaskada`, poremećaja ekosustava za koji znanstvenici kažu da je danas uzrokovan globalnim smanjenjem broja grabežljivaca kao što su vukovi, pume i morski psi.
U svakom slučaju pojave kaskadiranja izvorno su započinjale s ljudskim zadiranjem u ekosustave, kako zaključuje nova studija, no prije 15 tisuća godina problem nije bio u nestajanju glavnih grabežljivaca već u dolasku novog grabežljivca – ljudskih lovaca sa kopljima. U studiji objavljenoj danas u časopisu BioScience, istraživači iznose da je ovo masovno izumiranje uzrokovano novopristiglim ljudima koji su poremetili ravnotežu moći i konkurirali glavnim grabežljivcima kao što su sabljozube mačke. Ravnoteža koja se održavala tisućama godina bila je poremećena, što možda objašnjava nestajanje dvije trećine velikih sisavaca Sjeverne Amerike tijekom ovog razdoblja.
„Desetljećima su znanstvenici raspravljali o uzrocima ovog masovnog izumiranja i dvije teorije koje su najviše podržane su prevelik pritisak lova nakon dolaska ljudi i klimatska promjena“, kaže William Ripple, profesor šumskih ekosustava i društva na Oregon State University i stručnjak za promjene ekosustava koje znanstvenici puno više nalaze kad se grabežljivci dodaju ili uklanjaju. „Vjerujemo da su ljudi uistinu mogli biti faktor, no ne kako najnovija teorija sugerira, jednostavno loveći životinje do izumiranja“, kaže Ripple. „Umjesto toga smatramo da su ljudi predstavljali suparnika ostalim grabežljivcima koji su još uvijek jako puno ubijali. No mi smo bili taj mehanizam okidanja koji je poremetio ekosustav.“
U kasnom pleistocenu, kažu istraživači, glavni grabežljivci dominirali su Sjevernom Amerikom u nesigurnoj stabilnosti s velikim rasponom sisavaca: mamutima, mastodontima, prizemnim ljenjivcima, devama, konjima i s nekoliko vrsta bivola. Nova studija citira prethodne dokaze dobivene iz trošenja i lomljenja zuba mesoždera, stopama rasta njihovog plijena te ostalih faktora koji sugeriraju da nije bilo nekih ozbiljnijih nestašica hrane uzrokovanih klimatskom promjenom prije 10 tisuća godina i 15 tisuća godina.
Sasvim suprotno tome, čini se da su veliki biljojedi brzo rasli i jednako brzo se smanjivao njihov broj zbog raznih značajnih mesojednih grabežljivaca, među kojima su bili i lavovi, strašni vukovi i dvije vrste sabljozubih mačaka. Hrane je bilo u izobilju za biljojede, sustav je bio uravnotežen, no njime su dominirali grabežljivci. „Kad su ljudski lovci stupili na scenu, postali su nova konkurencija ovim mesojedima za isti plijen“, kaže Blaire Van Valkenburgh, stručnjak paleobiologije mesojeda na UCLA i koautor ove studije s Rippleom.
„Ljudi su također bili svejedi i mogli su se hraniti biljnom hranom u slučaju nužde“, kaže Van Valkenburgh. „Mislimo da je to možda potaklo serijsko propadanje ne samo velikih biljojeda već na kraju također i njihovih grabežljivaca. Važno je spomenuti da su ljudi imali i druge vrste obrane od grabežljivaca, kao što su vatra, oružje i život u skupinama te su stoga mogli preživjeti.“ No pokretačka sila u eliminaciji velikih sisavaca prema novoj teoriji nisu bili ljudi – oni su samo započeli proces. Nakon toga, grabežljivci koji su bili sve očajniji za hranom mogli su dovesti svoj plijen do izumiranja tijekom dugog vremenskog razdoblja – i na kraju su i sami izumrli.
U najnovijim studijama iz Nacionalnog parka Yellowstone i s drugih lokacija znanstvenici iz OSU i drugih institucija istražili su ove `trofičke kaskade`, često uzrokovane nestankom ili uvođenjem nekog velikog grabežljivca u ekosustav. Eliminacijom vukova u Yellowstoneu, primjerice, naglo je porastao broj losova. To je uzrokovalo pretjeranu ispašu, štetu na ekosustavima tekućica, polagano izumiranje šuma jasike te ukupni utjecaj na sve od drveća do dabrova, riba, ptica i ostalih oblika života. Kad su vukovi bili ponovno uvedeni u Yellowstone, studije su pokazale da su se ti procesi ponovno počeli okretati.
„Smatramo da dokazi pokazuju da veliki poremećaji u ekosustavima, koji rezultiraju ovakvim domino efektom, mogu biti uzrokovani ili oduzimanjem ili dodavanjem velikog grabežljivca“, kaže Ripple. „U slučaju vunenih mamuta i sabljozubih tigrova, problem je mogao početi dodavanjem grabežljivca, u ovom slučaju ljudi.“ Nova analiza iskoristila je mnoge druge postojeće studije u rješavanju vlastitog slučaja.
Primjerice, ostala istraživanja opisuju taj proces uz pomoć modela u današnje vrijeme na Aljasci. Tamo je dozvola relativno ograničenog ljudskog lova na losove utjecala na vukove da se prebace na lov ovaca, što je na kraju rezultiralo vrtoglavim smanjenjem populacije ne samo kod losova već i kod vukova i ovaca.
Smanjenje vrsta u Sjevernoj Americi tijekom kasnog pleistocena bilo je značajno – otprilike 80 posto od 51 vrste velikih biljojeda je izumrlo, zajedno s više od 60 posto važnih velikih mesojeda. Prethodna istraživanja dokumentirala su stope rasta kod mamuta u Sjevernoj Americi proučavajući njihove kljove, koje ne otkrivaju nikakve dokaze smanjenog rasta uzrokovanog neadekvatnom hranom – te stoga ne pruža nikakvu potporu klimatski uvjetovanom smanjenju staništa.
Čini se da su raznovrsni i brojni mesojedi držali broj biljojeda ispod razina na kojima količina hrane postaje ograničena. Suprotno tome, velika populacija grabežljivaca kao što su strašni vukovi i sabljozube mačke uzrokovali su kod njih intenzivno nadmetanje za hranu, čemu svjedoče jako istrošeni zubi.
„Jako istrošeni i izlomljeni zubi rezultat su konzumacije kosti, što većina mesojeda izbjegava, osim u slučaju kad je plijen teško dostupan“, kaže Van Valkenburgh. Trofičke kaskade koje su inicirali ljudi potpuno su prikazane, izvješćuju istraživači. U Sjevernoj Americi mogle su započeti s dolaskom prvih ljudi, no nastavlja se danas s istrebljenjem vukova, puma i ostalih grabežljivaca diljem svijeta. Izlov kitova u posljednjem stoljeću mogao je uzrokovati okretanje grabežljivih kitova ubojica drugom plijenu kao što su tuljani i morske vidre – a smanjenje populacija morske vidre dovelo je do eksplozivnog rasta morskih ježeva te propadanja ekosustava šuma morskih algi. „Na području kopna važno je bolje razumjeti kako su ekosustavi bili strukturirani u pleistocenu budući da nastavljamo sa zadržavanjem i obnavljanjem današnjih ekosustava“, pišu istraživači u svojem zaključku. „Na području mora, oceani na Zemlji posljednja su granica za smanjenje i izumiranje vrsta megafaune.“
„Tragična kaskada smanjenja vrsta zbog ljudskog ulova morske megafaune koje se danas događaju mogle bi biti repriza kaskade koja se dogodila s nastupom ljudskog ulova kopnene megafaune prije više od 10 tisuća godina. Ovo je osvještavajuća misao, no nije prekasno ovaj put promijeniti naš smjer u interesu održavanja ekosustava Zemlje.“
Izvor: Oregon State University
