Za posjet ekstremnom okolišnom prizoru ne trebamo ići na putovanje oko svijeta. Rogozničko jezero, prirodni fenomen koji se još naziva i Zmajevo oko, jedinstveni je vodeni sustav na Jadranskoj obali koji je posljednjih 20 godina predmet istraživanja mnogih hrvatskih, ali i inozemnih znanstvenika. Zmajevo oko predstavlja jedinstveni krški zatvoreni ekološki sustav s izraženim karakteristikama sličnim onima u Crnom moru. Zanimljivosti o ovom posebnom fenomenu Jadrana kojeg od davnina obavija i nekoliko legendi, pročitajte u nastavku.
Zmajevo oko se smjestilo na poluotoku Gradina, pokraj Rogoznice, tridesetak kilometara jugoistočno od Šibenika. U jezeru se nalazi morska voda koja je u stalnom kontaktu s okolnim morem kroz pukotine u vapnenačkim stijenama koje ga okružuju. Nepravilnog je oblika, površine cca 10.000 m². Okuženo je gotovo okomitim stijenama visine od 4 do 24 metra iznad površine mora. Dno jezera je sedimentno s najvećom dubinom od 15 metara blizu sredine jezera.
Znanstvenici smatraju da je geološki nastanak jezera vezan uz urušavanje stropa velike špilje formirane djelovanjem vode u vapnenačkim stijenama. Tako nastala udubina ispunila se morem nakon zadnjeg ledenog doba i podizanja razine mora. U jezeru je gotovo uvijek prisutnoraslojavanje vodenog stupca obzirom na temperaturu, slanost, gustoću, koncetraciju kisika i prisutnost sumporovodika. Pojava sumporovodika je rezultat sedimentacije i raspadanja velike količine organske tvari iz gornjih slojeva.
Boja mora u Zmajevom oku je u površinskom sloju zelenkasto – plava, zatim relativno naglo prelazi u žuto – zelenu boju, sve do sloja gdje uvjeti s kisikom prelaze u uvjete bez kisika (na 9 – 11 m dubine). Na toj granici su velike količine sumpornih bakterija zbog kojih je taj vodeni sloj roza do ljubičaste boje. Dublje u anoksičnom sloju (sloju bez kisika) pa sve do dna more je sivo – maslinaste do tamno – smeđe boje. Povremeno dolazi do miješanja vodenih slojeva pri čemu se boja jezera mijenja. Ovu pojavu lokalni stanovnici nazivaju još i “buđenje zmaja”.
Fenomen koji najviše intrigira znanstvenike je pojava prevrtanja vodenog stupca, pri čemu zapravo dolazi do oslobađanja elementarnog sumpora i stvaranja anoksičnih uvjeta u cijelom vodenom stupcu u jezeru. Takvi uvjeti su zabilježeni 1997. godine kada je uginulo 20 tisuća tona živih organizama u jezeru. Posljednji puta ova pojava je zabilježena u listopadu 2011. godine. Međutim, ono što je, prema navodima dr. Irene Ciglenečki – Jušić s Instituta Ruđer Bošković, koja proučava ovo jezero od 1994. godine, pozitivno jest činjenica da su se organizmi koji žive u jezeru potpuno prilagodili ekstremnim uvjetima života u ovom ekosustavu i stoga će se život u jezeru samostalno obnoviti.
U nastavku donosimo seriju fotografija istraživača Donata Petriciolija, nastalih prije potpunog pomora živih organizama 1997. godine :
Prije potpunog pomora živih organizama u Zmajevom Oku, krajem rujna 1997. godine. Uz rub, u plićaku su stijene i odlomljeno kamenje bili sasvim prorašteni kamenotočnom spužvom Cliona celata (žuto).
Među svega nekoliko vrsta algi mogao se ponekad susresti puž Berthella aurantiaca, te brojne kozice (rod Palaemon). U desnom uglu fotografije može se uočiti vrh lovke zelenog zvjezdana, Bonellia viridis, tada vrlo čestog stanovnika jezera.
Na stijenama u jezeru, gotovo od same površine pa do dubine od otprilike 2 m, bila je uočljiva brojna populacija malih dagnji (rod Mytilaster, gornja polovica slike), koja je ponegdje dosezala čak i do 4000 jedinki po kvadratnom metru. Ispod 2 m pa do 4 m dubine umjesto malih dagnji prevladavale su mješčićnice (Pyura dura, donja polovica slike).
Stijene oko pukotina kroz koje je voda u jezeru u kontaktu s okolnim morem i stijene uz južnu, zasjenjenu stranu jezera bile su potpuno prekrivene brojnom populacijom mješčićnice, Pyura dura. Naselja ovih životinja na tim mjestima dosezala su gustoću i do nekoliko stotina jedinki po kvadratnom metru.
Bentoski organizmi unutar malih špilja (najveća u jezeru je dužine 8 m) i pukotina bili su još interesantniji. Uz neobične vrste spužvi koje su obrastale brojnu populaciju mješčićnica…
…tu smo susreli ovu neobičnu ribicu (Oligopus ater), …..
…a također i jednog hlapa. Crvene točkice u prednjem planu su planktonski račići.
Krajem rujna 1997. godine anoksični donji sloj proširio se na cijeli vodeni stupac. Voda u jezeru se zamutila, pobijelila i intenzivno smrdila na sumporovodik. Zabilježeno je da se ovakva pojava povremeno – otprilike jednom u trideset godina – događala.
Zanimljivo je i da, iako bismo možda mogli pomisliti suprotno, ljudski faktor nema značajan utjecaj na ovaj posebni ekosustav. Tako jezero, čini se, neće biti ugroženo niti izgradnjom marine koja se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini.
Osim morfoloških, kemijskih i bioloških specifičnosti zanimljiva je i legenda koja se veže uz jezero. Naime, ljudi rogozničkog kraja od davnina prenose legendu o zmaju i braći koja su na mjestu jezera imala polje koje je bilo plodno, a urod su pravedno dijelili. Jedan od braće je oslijepio i prilikom sljedeće diobe je upozorio brata da i dalje bude pravedan, jer ako ga prevari, zemlja će se provaliti, polje potonuti u vodu, a iz vode će iskočiti zmaj koji će ga progutati. No brat nije izdržao i prokletstvo se ostvarilo – pojavio se zmaj koji je progutao nepoštenog brata. Od tada se zmaj nastanio u jezeru i svojim dahom trovao živa bića u njemu.
Osim legende o zmaju, pričalo se i o tome da je jezero vulkanskog podrijetla te da su u njega slijetale letjelice vanzemaljaca.
Izvor: Biologija
