Najveći dio krivnje za klimatske promjene pripisuje se ljudima, a malo se pozornosti obraća na doprinos prirodnih sila. Znanstvenici s kanadskog Sveučilišta u Torontu i američkog sveučilišta University of California Santa Cruz rasvijetlili su jedan od potencijalnih uzroka trenda hlađenja u zadnjih 45 milijuna godina, koji je posve povezan s kemijom svjetskih oceana.
“Kemija mora odlikuje se dugim fazama stabilnosti koje se prekidaju kratkim intervalima brzih promjena”, kaže profesor Ulrich
Wortmann i koautor Adina Paytan s Instituta pomorskih znanosti na University of California Santa Cruz upućuju na sudar između Indije i Euroazije prije otprilike 50 milijuna godina kao jedan od primjera intervala brzih promjena. Ovaj sudar je olakšao raspad najobuhvatnijeg pojasa gipsa topivog u vodi na Zemlji, koji se proteže od Omana preko Pakistana do duboko u zapadnoj Indiji – ostaci koji se dobro vide u planinama Zagros.Wortmann na Odsjeku za geoznanosti na Sveučilištu u Torontu, glavni autor studije objavljene u časopisu Science. “Uspostavili smo novi teoretski okvir koji nam pomaže da bolje interpretiramo evolucijske trendove i klimatske promjene tijekom dugog vremenskog razdoblja. Studija se fokusira na posljednjih 130 milijuna godina, no slične interakcije vjerojatno su se događale tijekom proteklih 500 milijuna godina.”
Autori sugeriraju da će raspad ili stvaranje takvih velikih ležišta gipsa promijeniti sadržaj sulfata u oceanima i da će to utjecati na količinu sulfata u aerosolima u atmosferi, a time i na klimu. “Prema našim izračunima, razdoblja visokih koncentracija sulfata u morskoj vodi koreliraju s globalnim hlađenjem, a razdoblja niske koncentracije odgovaraju razdobljima zagrijavanja”, kaže Paytan.
“Kada su se Indija i Euroazija sudarile, to je uzrokovalo raspad starih naslaga soli, što je rezultiralo drastičnim promjenama u kemiji mora”, nastavlja Paytan. “To je možda dovelo do propasti epohe eocena, najtoplijeg razdoblja kenozoika, i prijelaza od toplog prema ledenom dobu, što je u početku kulminiralo brzim širenjem pokrova antarktičkog leda.”
Istraživači su kombinirali podatke o sadržaju sulfata u morskoj vodi u prošlosti, koje je 2004. godine prikupila Paytan, s nedavnim Wortmannovim otkrićem o snažnoj vezi između koncentracije sulfata u moru i kruženja ugljika i fosfora u prirodi. Znanstvenici su uspjeli objasniti rekordne razine izotopa sulfata u moru kao rezultat velikih promjena u akumulaciji i trošenju gipsa koji je mineralni oblik hidratiziranog kalcij sulfata.
“Iako je već dugo poznato da se ležišta gipsa mogu brzo formirati i isto tako brzo uništiti, previđalo se djelovanje tih procesa na kemiju mora”, kaže Wortmann. “Ova ideja predstavlja pomak u paradigmi našeg razumijevanja o tome kako se kemija oceana mijenja tijekom vremena i koliko su te promjene povezane s klimom.”
