Postoji mnoštvo stvari koje nisu prouzrokovale kraj civilizacije Maja – udari asteroida, potresi neviđenih razmjera, globalne kataklizme i slične stvari koje su najavljivali šamani u svojim antičkim proročanstvima. S druge strane, ono što jest izbrisalo Maje s lica zemlje nije ni posebno ni mistično i događa se već milijunima godina – klimatske promjene, piše Jeffrey Kluger, viši urednik u magazinu Time.
U tom smislu, ukoliko želimo znati što nas očekuje u desetljećima i stoljećima koja slijede, vjerojatno bi bilo pametno pogledati što se događalo s jednom od najveličanstvenijih civilizacija u povijesti.
Priča o usponu i padu civilizacije Maja i više je nego poznata, ali evo kratkog podsjetnika. Smatra se kako se civilizacija razvila otprilike 1.800 godina prije Krista u Srednjoj Americi. Maje su napredovale relativno sporim tempom do otprilike 250. godine poslije Krista. U tom trenutku kultura je doživjela pravu eksploziju te arheolozi danas taj period nazivaju i Klasičnim periodom majanske kulture. Klasični period trajao je do otprilike 900. godine te je upravo u tom razdoblju stvoren najveći broj arhitektonskih, političkih i tekstualnih artefakata koji već dugi niz godina intrigiraju znanstvenike. Oko 800. godine počelo je opadanje civilizacije Maja, a svoj konačan kraj dočekali su nekih 300 godina kasnije.
Razvoj majanske kulture teško se može označiti stabilnim ili linearnim te je izvjesno kako su postojale značajne fluktuacije čak i u najplodnijem razdoblju nevjerojatnog rasta. Primjerice, veliki majanski grad El Mirador, u kojem je nekoć živjelo i do stotinu tisuća ljudi, propao je oko 300. godine poslije Krista. Od petog do osmog stoljeća Maje su načinile većinu tekstova po kojima danas znamo kako su živjeli i radili. No, prilično naglo, oko 775. godine, broj tekstova se najednom smanjio i do 50%; to je bio jasan znak kako se civilizacija našla pred nekim prilično ozbiljnim izazovima.
Znanstvenici su razvili mnoštvo teorija o tome što je točno uzrokovalo nestabilne cikluse periodičnog ubrzanog/usporenog rasta, a klimatske promjene jedna su od najčešće spominjanih varijabli u većini teorija. Što su klimatske prilike u određenoj godini bile povoljnije (mnoštvo kiše i stabilne, predvidljive temperature) urodi su bolje rodili što je, jasna stvar, djelovalo povoljno na kulturni i ekonomski rast civilizacije Maja. Sačuvani tekstovi sugeriraju da su u vremenima oskudice civilizaciju češće potresali nemiri i sukobi, ali iz njih se nije moglo zaključiti imaju li periodi usporenog rasta ikakve veze s klimatskim promjenama. Analiza sedimenata u jezerima mogla bi nam pružiti pouzdana očitovanja razine sulfura, izotopa kisika i drugih atmosferskih markera iz raznih povijesnih epoha koji se smatraju indikatorima učestalosti kišnih razdoblja i drugih relevantnih meteoroloških varijabli. No, nažalost, i same Maje često su uništavale nanose sedimenata namjernim izazivanjem požara (kako bi se površine na kojima su rasle šume mogle kultivirati) i ekstenzivnim izlovom ribe te su na taj način znanstvenicima značajno otežali pristup ovim vrijednim podatcima.
Antropolog Douglas Kennet s pensilvanijskog Državnog sveučilišta, voditelj internacionalnog tima istraživača iz SAD-a, Belizea, Švicarske i Njemačke, odlučio je stoga potražiti drugi, manje ranjiv izvor dokaza o vremenskim (ne)prilikama – stalagmite u špiljama. Jedan dio oborina koje je tlo apsorbiralo tijekom stoljeća uvijek će pronaći svoj put do unutrašnjosti špilja i postati sastavni dio stalagmita. Izotopi kisika koji se nalaze u oborinama (i u pojedinim dijelovima stalagmita) mogu stoga biti indikator “vlažnosti” određene povijesne epohe.
Kennet i njegovi suradnici u članku objavljenom u najnovijem izdanju časopisa Science navode kako su se koncentrirali na istraživanje špilje u gustoj šumi u Belizeu, koja se nalazi u krugu 1,5 kilometra od jednog značajnog nalazišta ostavštine Maja, i u krugu 30 kilometara od tri druga velika nalazišta. Prije šest godina znanstvenici su prikupili uzorak stalagmita iz dubine špilje dugačak 56 centimetara. Znajući brzinu kojom stalagmit „raste“, izračunali su da je najviših 415 milimetara nastajalo kontinuiranim tempom od 40. godine prije Krista. Svaki 0,1 milimetar približno je odgovarao vremenskom razdoblju od pola godine. Ovo je iznimno koristan i precizan način „gledanja“ u prošlost i znanstvenici su na temelju prikupljenog stalagmita mogli formirati neke prilično detaljne zaključke.
Suše, od kojih je svaka trajala barem nekoliko desetljeća, redovno su se događale između 200. i 1100. godine nakon Krista. Proučavanjem majanskih spisa, znanstvenici su zaključili kako se svaki period usporenog rasta civilizacije može povezati s određenom sušom koju su „pronašli“ preko stalagmita. Primjerice, između 640. i 660. godine odvijao se prilično sušni period, a otprije je poznato kako su se upravo u tom periodu događali učestali sukobi u majanskoj civilizaciji, što je sasvim uobičajeno za kulture suočene s oskudicom resursa. Suše između 820. i 870. godine također su povezane s povećanim stopama nasilja, ali i raspadanjem određenih tijela lokalne politike koja su osiguravala red. Početak kraja majanske civilizacije, kako je opisan u tekstovima, dogodio se nedugo nakon perioda kada je, pogađate, Srednju Ameriku pogodila još jedna velika suša. Nestanak civilizacije Maja ugrubo se poklapa s vremenom najveće zabilježene suše između 1020. i 1110. godine poslije Krista.
Kennet naglašava i kako je najvlažniji zabilježen period, onaj između 450. i 660. godine, odgovarao zlatnom razdoblju u kojem su Maje doživjele kulturni procvat. „Ovaj period izravno je utjecao na nastanak i rast gradova poput Tikala, Copana i Carasola. Novi podatci, do kojih smo došli ovim istraživanjem, sugeriraju da je nakon ovog klimatski pogodnog perioda uslijedila velika suša koja je prouzrokovala značajno opadanje prinosa i doprinijela društvenoj fragmentaciji i kolapsu do tada veoma naprednog političkog sustava“, kaže Kennet.
Uzrok klimatskih promjena koje su dokrajčile Maje, jasno, nije bio ljudski faktor, budući da je njihova kultura doživjela procvat i propala mnogo prije industrijske revolucije. Nepovoljne vremenske prilike tijekom određenih perioda uzrokovali su kombinirani efekti događaja sličnih El Ninu i promjenama sjeveroistočnih i jugoistočnih ekvatorijalnih vjetrova, poznatih i kao međutropska zona konvergencije. „Uvjeti blagostanja u kojem je rasla populacija Maja, ali i kompleksnost njihovog društva, postavili su temelje za sukobe u budućim generacijama koje su živjele u dijametralno suprotnim uvjetima, odnosno u suočavanju s teškom oskudicom resursa“, naglašava Kennet. Drugim riječima, Maje su stvorile sustav toliko kompleksan da je za njegovo uspješno funkcioniranje bilo nužno blagostanje. U nedostatku stalnog izvora hrane, narod Maja je u značajnoj mjeri prestao proizvoditi artefakte i raditi na uređenju društvenog sustava te se posvetio borbi za oskudne resurse. U tim periodima njihovi životi svodili su se na preživljavanje, a ne na društveni i ekonomski rast.
Za kraj, Kluger posebno naglašava kako ovo istraživanje nikako ne treba smatrati bilo kakvim dokazom koji bi išao u prilog onima koji negiraju ljudski utjecaj na klimatske promjene, naglašavajući kako su efekti globalnog zagrijavanja koje danas osjećamo tek normalna prirodna pojava koja se događa tisućama, ako ne i milijunima godina. Sušni periodi u razdoblju civilizacije Maja događali su se periodično kroz razdoblje od nekoliko stotina godina, a ono što mi doživljavamo više nalikuje nasilnoj i radikalnoj klimatskoj promjeni. Štoviše, takva promjena bila je i predviđena meteorološkim modelima starima i do 40 godina i, barem za sada, stvari se odvijaju manje-više točno onako kako je predviđeno. Na njihovu nesreću, Maje nisu imale tehnologiju kojima bi mogle predvidjeti i utjecati na buduće događaje vezane za klimu. S druge strane, današnji ljudi mogu učiniti oboje od navedenog. Jedan od temeljnih zaključaka ove studije stoga jest taj da bismo trebali učiti na primjeru Maja. Ukoliko nam je već ponuđena mogućnost proaktivnog djelovanja, trebali bismo ju iskoristiti; u suprotnom bismo mogli skupo platiti neaktivnost i negiranje upozorenja znanstvenika. Nijedna kultura, kako to zorno pokazuje primjer Maja, nije toliko velika da ne može propasti, zaključuje Kluger.
