Bili toga svjesni ili ne, vjerojatno ste i sami zagovornik stereotipa kako su izrazito kreativni ljudi mentalno nestabilniji od prosjeka generalne populacije. Često ćemo tako za neku osobu koja se ponaša čudno ili nekonvencionalno reći: “Ma on ti je umjetnik, znaš kakvi su oni”, ili neku sličnu rečenicu kojom potvrđujemo stereotip da kreativni um na svijet gleda drugačijim očima od drugih.
Istini za volju, ovo uvriježeno mišljenje nije bez temelja. Još 1936. godine u svom eseju The Crack-up Francis Scott Fitzgerald (američki romanopisac i novelist najpoznatiji po djelima Veliki Gatsby i Neobična priča o Benjaminu Buttonu) detaljno opisuje vlastite bitke s depresijom i alkoholizmom. Samo četiri godine prije toga, njemački je psihijatar Wilhelm Lang-Eichbaum proveo istraživanje na uzorku od osamsto ispitanika koji su u to vrijeme smatrani genijalcima i zaključio kako ti ljudi imaju veću tendenciju prema „nervoznim tenzijama“ od generalne populacije.
Prije nešto više od sedam godina provedena je studija u kojoj je grupa od trideset pisaca s prestižne Radionice za pisce (Writer’s Workshop) na Sveučilištu u Iowi uspoređena s trideset ljudi sličnog IQ-a i približno jednakoga obrazovanja. Pisci su imali mnogo veću vjerojatnost da pate od nekoga oblika poremećaja raspoloženja nego kontrolna skupina. Uz sve to, na portalu FastCompany navode i podatak kako je od jedanaest američkih dobitnika Nobelove nagrade za književnost njih četvero sasvim sigurno iskazivalo jasne znakove alkoholizma (Sinclair Lewis, Eugene o’Neill, William Faulkner i Ernest Hemingway), odnosno barem tako tvrdi dr. Donald W. Goodwin koji je napisao knjigu posvećenu ovom problemu.
Ove jeseni objavljena je prva prava opsežna i statistički relevantna studija koja povezuje kreativnost i mentalna oboljenja. Rezultati studije objavljeni su u članku Mental Illness, Suicide, And Creativity: 40-Year Prospective Total Population Study u znanstvenom časopisu Journal of Psychiatric Research. Pri izradi ove studije znanstvenici su proučili otprilike 1,2 milijuna medicinskih kartona iz švedskoga nacionalnog registra, a zatim ove podatke usporedili s onima generalne populacije.
Zaključci do kojih su stigli bili su prilično zanimljivi. Sveukupno, za ljude koji su se profesionalno bavili bilo kojim poslom koji se može smatrati kreativnim, postojala je 8% veća šansa da će oboljeti od nekog oblika bipolarnoga poremećaja. Valja napomenuti, kreativnim poslovima označeni su oni umjetnički (ljudi koji su se profesionalno bavili širokim dijapazonom poslova od fotografije do koreografije) i usko znanstveni (sveučilišni profesori i istraživači). No, u ovaj postotak nisu uključeni i pisci koji su imali gotovo nevjerojatnu 121% veću šansu da će oboljeti od bipolarnoga poremećaja nego prosječni Šveđanin iz generalne populacije. Uza sve to, pisci su imali statistički značajno povećane šanse za oboljenje od poremećaja povezanih s anksioznosti (i do 38%), a stope „alkoholizma, ovisnosti o teškim drogama i samoubojstava također su bile znatno veće među ovim kreativcima nego ‘običnim’ ljudima“, kaže Simon Kyaga, glavni autor studije.
Ovi podatci su toliko šokantni da se moramo zapitati: što se ovdje događa?! Zašto su najkreativnije osobe najpodložnije mentalnim oboljenjima i zašto je posebno „popularan“ baš bipolarni poremećaj? Kyaga naglašava da, ako se uopće želimo približiti valjanom odgovoru na ova pitanja, prvo moramo riješiti prilično neugodan problem samoga definiranja pojma kreativnosti. U spomenutom istraživanju, Kyaga i suradnici kreativnost su promatrali s tri aspekta: osobnost (osobine poput znatiželje za koje se zna da su povezane s kreativnosti), proces (sve ono što se zapravo događa u mozgu tijekom kreativnoga procesa) i produkt (konačna posljedica kreativnoga procesa). Jednostavnim riječima, Kyaga smatra kako je kreativnost zapravo proizvodnja nečega novog i smislenog. Jasno, ovi termini su prilično subjektivni i ponajviše ovise o sposobnostima istraživača da njima manipuliraju. „Novim i smislenim“ proizvodom može se smatrati nevjerojatno mnogo stvari, a na znanstvenicima je bilo da se upuste u nezahvalan zadatak određivanja koje su od tih stvari produkt kreativnoga procesa, a koje ne.
„Kada patite od nekoga oblika manije, vjerojatno ćete biti u stanju obaviti mnogo više posla nego normalna osoba. Također, manične osobe često će dobivati i mnogo šire i nekonvencionalnije ideje, a što više ideja razvijate to ste i kreativnija osoba“, kaže Kyaga. Naravno, maniju nikako ne treba direktno povezivati s genijalnosti. Sasvim je moguć i čest slučaj da manična osoba, primjerice, stvara umjetnička djela koja su po svim mjerilima – prilično loša. Osim ovoga, Kyagin tim pronašao je vezu između bipolarnoga poremećaja i ambicije. Ako ste uistinu ambiciozni, tada ćete u svakom trenutku aktivno tražiti nove poslove i zadatke. Drugim riječima, vaša potreba da radite nešto kreativno vjerojatno će biti tek nusprodukt činjenice da jednostavno ne možete mirno stajati na mjestu.
No, ovo još uvijek ne objašnjava zašto su stope bipolarnih poremećaja mnogo više kod pisaca nego u generalnoj populaciji. Studija Kyage i suradnika pokazala je kako, osim bipolarnoga poremećaja, pisci mnogo češće obolijevaju i od mnoštva drugih psiholoških poremećaja – od anksioznosti do alkoholizma. Kyaga na temelju ovoga zaključuje kako na učestalost mentalnih oboljenja kod pisaca utječu neki bitni eksterni faktori. „Od trenutka kada ste nešto napisali pa do trenutka kada dobijete neku povratnu informaciju, a da ne govorim o trenutku kada vaš rad konačno bude objavljen – prođe prilično mnogo vremena. To čekanje i nervoza koja ga prati nisu tako učestali u drugim kreativnim zanimanjima“, kaže Kyaga.
Iako se u ovoj činjenici može kriti dio objašnjenja, Kyaga ipak ne objašnjava zašto se ista stvar ne odnosi, primjerice, na slikare, plesače pa čak i znanstvenike koji u vremenu u kojem nitko ne prepoznaje njihov rad također prolaze kroz agoniju čekanja.
Jedno od najvažnijih pitanja koje proizlazi iz ove studije švedskih znanstvenika jest mogućnost liječenja i prevencije ovih poremećaja. Može li nova dijagnostika (pogotovo rezultati studije koji jasno identificiraju rizične skupine za razvitak pojedinih oboljenja) pomoći liječnicima da pomognu svojim pacijentima? Kyaga smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan: „Pacijenti se ne mogu jednostavno reducirati na dijagnozu i rezultati ove studije jasno ističu tu činjenicu“, kaže on.
Kyaga također naglašava kako je pogrešno na pacijente gledati s crno-bijelim naočalama – ili su bolesni ili nisu. Prema njemu, čak i neke bolesti imaju značajnih prednosti i mogu doprinijeti kvaliteti života „bolesne“ osobe. „Činjenica da neka osoba pati od određenoga psihološkog poremećaja može imati određene prednosti, primjerice, može povećati šanse da oboljela osoba bude izrazito kreativna“, kaže Kyaga. Upravo zbog ovoga razloga, znanstvenici koji su proveli istraživanje smatraju kako bi svaki liječnik trebao dvaput promisliti prije nego što nekom pacijentu propiše lijekove kojima će obuzdavati njegovo psihološko stanje. Lijekovi mogu stabilizirati pacijenta i učiniti ga „normalnijim“ u skladu s dominantnim standardima, no isto tako mogu sasvim poremetiti tri stuba kreativnosti – osobnost, kreativni proces i produkt. Pitanje je u kojoj mjeri lijekovi takvoj osobi pomažu.
S pozitivne strane, Kyaga naglašava kako su određene studije ukazale na „pojačanje“ kreativnih sposobnosti kod pacijenata koji su uzimali litij, lijek koji se često koristi za liječenje bipolarnoga poremećaja. On navodi primjer istraživanja iz 1979. godine, objavljenoga u časopisu British Journal of Psychiatry u kojem su znanstvenici ispitivali efekte korištenja litija kod 24 umjetnika s dijagnozom manične depresije. Polovina uzorka prijavila je povećanu aktivnost na polju kreativnoga stvaranja nakon uzimanja lijeka.
Za kraj, Kyaga naglašava kako bi „medicinski tretmani trebali biti bazirani na opsežnim kliničkim studijama. Kako bi to bilo moguće, potrebno je koristiti ogromne baze podataka“. Baš poput one u kojoj se nalazi 1,2 milijuna Šveđana.
