U pustinji Mojave u američkoj saveznoj državi Nevadi, nekoliko stotina metara iznad čuvene Doline smrti, u malenom podvodnom jezeru dom je pronašla vjerojatno najugroženija vrsta ribe na svijetu. Radi se o srebrenkasto-plavoj ribi manjoj od vašega najmanjeg prsta, koja je nakon milijuna godina evolucije stigla pred rub izumiranja. Neobičnim spletom okolnosti vrsta Cyprinodon diabolis (engl. The Devils hole Pupfish) danas je svedena na tek 75 živih jedinki, piše Wired.
Zanimljivo, najveća prijetnja opstanku ove riblje vrste stiže s prilično neočekivanoga mjesta – njene DNA. U neka davna i sretnija vremena ova je riba živjela u relativno velikom jezeru. Prije otprilike 20 tisuća godina razina vode u jezeru naglo je opala, krajobraz je sve više počeo nalikovati pustinji, a nesretna riba našla se zatočena u malenim fizički odvojenim jezercima. Danas tako postoji devet različitih vrsta ove ribe, od kojih je barem pola pred rubom izumiranja. Najteži slučaj je upravo s vrstom Cyprinodon diabolis koja je u rujnu ove godine spala na tek 75 živih pripadnika. Tisuće godina evoluiranja ovu su malenu ribu učinile sposobnom za život u veoma specifičnom okolišu; za preživljavanje joj treba voda ‘ugrijana’ na tridesetak Celzijevih stupnjeva, niska zasićenost kisikom i plitak dio jezera u koji se povlače u sezoni parenja. Biti ugrožena vrsta samo je po sebi već dovoljno teško, no biti ugrožena vrsta i uz to izbirljiva po pitanju uvjeta u okolišu sasvim je nova razina ugroženosti.
No, čak ni to nije sve. Osim što je ugrožena i izbirljiva, ovu vrstu prati i loša sreća. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća američki biolozi su izgradili tri umjetna jezera u kojima su pokušali uzgojiti „rezervnu“ populaciju riba iz Đavolje jame (lokacija na kojoj se riba nalazi) i tako ih spasiti od propasti. U dva od tri vodena utočišta vodene pumpe, ventili i druge mehaničke sastavnice kvarile su se gotovo svakodnevno te je većina riba koja se nalazila u njima uginula. Kad kažemo da ovu vrstu prati loša sreća, onda to stvarno i mislimo; nakon obavljenih popravaka preostale ribe dokrajčio je udar groma koji je uništio generator struje, a koji je omogućavao održavanje vrlo specifičnih uvjeta u kojima ova malena riba može opstati.
No, sreća se ipak osmjehnula ribama koje su se nalazile u trećem jezeru, nazvanom Point of Rocks. Ili, bolje rečeno, djelomično osmjehnula. Naime, u ovu izoliranu populaciju nekako je dospjela druga srodna vrsta ove malene ribe i, da ne davimo detaljima, njen DNA uskoro se raširio populacijom poput šumskoga požara. Nakon otprilike 50 godina, svaka riba koja se nalazila u jezeru bila je potomak „uljeza“ koji je tko zna kakvim spletom okolnosti dospio u jezero. Znanstvenici su to mogli veoma lako zaključiti, budući da su hibridi između dvije vrste imali jedan par škrga više od „originalne“ vrste koju su pokušali sačuvati. Nakon nekoga vremena, biolozi koji su radili na projektu odlučili su premjestiti ribe u mrijestilište. Za razliku od vrste Cyprinodon diabolis, koja se u takvom staništu dovela do ruba izumiranja, nova hibridna vrsta jednostavno je eksplodirala. „Ogromni akvariji koje smo imali bili su u vrlo malo vremena od vrha do dna ispunjeni novim ribama. Prije samo nekoliko desetaka godina ova vrsta je izumirala, a sada odjednom doživljava neslućeni rast populacije“, kaže Andy Martin, evolucijski biolog sa Sveučilišta u Coloradu, voditelj skupine znanstvenika koja je istraživala specifičnosti DNA kod nove hibridne vrste.
Za Martina je ova činjenica bila jasan dokaz o tome što je pošlo krivo kod vrste Cyprinodon diabolis – radilo se o genetskoj mutaciji. Sitnom fragmentu defektne DNA koja se brzo akumulirala u malenoj populaciji s veoma ograničenim genetskim „resursima“. S pozitivne strane, sada kada je napokon uspostavljena dijagnoza, postoji nada da je moguće pronaći i lijek koji bi spasio ovu riblju vrstu. Martin tvrdi da ima plan za spašavanje „đavolje“ ribe od propasti, ali za sve one ljude koji su se u prošlosti bavili spašavanjem raznih vrsta od izumiranja, ova ideja vjerojatno će zazvučati kao teška hereza.
Već dugi niz godina znanstvenici koji pokušavaju očuvati biljne i životinjske vrste vode se istom jednostavnom logikom: potrebno je zaštititi vrstu X kakva je postojala na mjestu Y u vremenu Z. Naravno, evolucija ne poznaje logiku ovoga tipa te je promjena jedina stvar koju možemo očekivati kod svih živih bića na planeti. I upravo tu stižemo do Martinove heretične ideje – on smatra kako u ovom slučaju rješenje nije očuvanje vrste X kakva je bila na mjestu Z, već „oplemenjivanje“ vrste X novim genima koji će joj omogućiti ono što joj evolucija nije dozvolila – promjenu. Drugim riječima, Martin želi ovu ugroženu riblju vrstu „oplemeniti“ genima njenoga rođaka – vrste Cyprinodon nevadensis. Obje vrste imaju zajedničkoga pretka i, zanimljivo, žive u malenim jezerima udaljenim tek nekoliko kilometara. Martinova ideja prilično je jednostavna – ubaciti nekoliko jedinki Cyprinodon nevadensisa u jezero sa 75 preostalih diabolisa i – čekati. Ovih nekoliko uljeza vjerojatno bi omogućilo ugroženoj vrsti da prestane širiti defektne gene, smatra Martin. Unošenjem novoga genetskog materijala ova vrsta bi tako mogla biti spašena, no pitanje je mogu li se one jedinke koje prežive i dalje smatrati tom istom vrstom.
Na ovaj način malene ribice iz pustinje Mojave natjerale su nas da razmislimo o jednom izvorno filozofskom pitanju našega odnosa prema prirodi. Već sada je jasno kako ćemo se u budućnosti vjerojatno susretati s mnoštvom drugih ugroženih vrsta i način na koji tretiramo problem riba iz Đavolje jame može postati presedan za sve buduće slučajeve. Znanstvenici koji se bave očuvanjem životinjskih vrsta na ovaj bi način mogli postati arhitekti sasvim novih ekosustava. Pristup koji su do sada koristili svodio se na izuzimanje jedinki iz divljine i održavanje vrste njihovim parenjem u kontroliranim i manje rizičnim uvjetima. No, s ovim novim pristupom znanstvenici će manipulacijom genoma praktički stvarati nove vrste, u kojima će biti sadržani manji ili veći fragmenti onih koje su pokušali sačuvati. Ideja je definitivno kontroverzna i Martin trenutno nema podršku institucije u kojoj je zaposlen. No, širom svijeta postoji mnoštvo ugroženih vrsta i neke su već „spašene“ na način sličan onome kojega zagovara Martin.
Prije 17 godina biolozi s Floride premjestili su osam ženki pume (Puma concolor stanleyana) iz Teksasa na Floridu kako bi se parile s „lokalnim“ panterama (Puma concolor coryl), koje su se isto tako našle pred rubom izumiranja. Ovaj projekt, kao što možete pretpostaviti, bio je veoma kontroverzan i naišao je na otpor znanstvene zajednice, no naposljetku je ipak proveden. I, najvažnije od svega, uspio je. Od 1995. godine populacija ugrožene pantere se utrostručila. Naravno, sada na scenu stupaju neki eksterni faktori (većina panterinoga prirodnog staništa sada je prekrivena asfaltom te najveći broj jedinki ove vrste ugiba pod kotačima automobila) koji ugrožavaju vrstu, no na genetskom nivou situacija se drastično poboljšala. Konkretno, značajno je smanjen broj defektnih gena koji su uzrokovali razne probleme, poput nedovoljno razvijenih testisa kod mužjaka. Jasna stvar, bez razvijenih testisa nema ni mogućnosti za prenošenje gena, a posljedično ni opstanak vrste.
No, projekt spašavanja pantera s Floride ipak nije kao onaj kojega Martin namjerava provesti s ugroženim ribama. Pume o kojima je bilo riječ u prvom slučaju pripadaju dvama različitim podvrstama, a Martin želi križati dvije različite vrste. U normalnim uvjetima, takve stvari se jednostavno ne čine. Dapače, prema svim raspoloživim definicijama vrste, takvo što zapravo ne bi trebalo biti moguće. U nekim davnim vremenima (prije Darwina), kada dvije životinje ne bi bile u stanju „stvoriti“ plodnoga potomka, znanstvenici bi sa sigurnosti zaključili da se radi o dvjema različitim vrstama. No, s pojavom Darwina i naturalista Alfreda Russela Wallacea (koji je paralelno i neovisno o Darwinu izložio teoriju prirodne selekcije), stvari su se ipak malo zakomplicirale. Naime, oba su autora jasno ustvrdila kako kriterij „neplodnoga potomka“ nikako nije dovoljan za nedvosmisleno razlikovanje vrsta. U sljedećih stotinu godina evolucijski biolozi od Theodosiusa Dobzhanskyog do Ernsta Mayra raspravljali su o novim kriterijima razlikovanja. Fiziologija, geografska rasprostranjenost, izbor „partnera“ i genetske razlike predlagani su kao samostalni ili kombinirani kriteriji razlikovanja vrsta.
No, na kraju ispada da se ni sami znanstvenici baš ne drže ovih kriterija. Razlog za to je jednostavan – sposobnost reprodukcije razvija se mnogo sporije od preostalih karakteristika neke vrste. Kada se, dakle, jedna vrsta odvoji od druge, to ne znači da se automatski više ne može razmnožavati sa svojim evolucijskim „rođacima“. „Ova činjenica povlači pitanje o definiciji vrste, na koje je iznimno teško ponuditi nedvosmislen odgovor. Postoji mnoštvo jedinki koje se morfološki i genetski očito razlikuju, no i dalje se mogu međusobno razmnožavati“, kaže M. Sanjayan, glavni istraživač organizacije Nature Conservancy.
Ovo je svakako dobra vijest za znanstvenike koji se bave očuvanjem životinjskih vrsta, budući da sada imaju mnogo više manevarskoga prostora nego što se to ranije smatralo. Prije trideset godina ornitolozi su poduzeli posljednji očajnički pokušaj da spase jednu vrstu vrapca pareći ga s bliskom mu vrstom. (Nažalost, nisu uspjeli, i posljednji vrabac svoje vrste uginuo je 1987. godine u Walt Disney World Resortu.) Također, vođeni istom idejom, Sanjayan i suradnici pokušavaju spasiti sjeverne bijele nosoroge, točnije posljednju osmericu pripadnika vrste koji su živjeli u zatočeništvu. Znanstvenici se nadaju kako će se ugrožene jedinke pariti s brojnijim južnim bijelim nosorozima koji su, ovisno koga pitate, ili sasvim nova vrsta ili tek podvrsta istoga roda nosoroga. Sanjayan i suradnici trenutno pokušavaju dobiti sve potrebne dozvole kako bi proveli ovaj očajnički pokušaj spašavanja vrste, no čak i ako uspiju u svom naumu, činjenica hoće li nosorozi izumrijeti ipak ne ovisi o njima. Jednom kada se sjeverni i južni bijeli nosorozi konačno sretnu, nitko ne može pretpostaviti hoće li biti voljni međusobno se pariti.
Ono što znanstvenici podrazumijevaju pod vrstom mijenja se sukladno s napretkom znanosti. Ne tako davno analizom DNA utvrđeno je kako se dvije vrste afričkih slonova, naoko sasvim identične, zapravo drastično razlikuju na genetskoj razini. Otprilike kao lav i tigar ili čovjek i čimpanza. Također, prije nekoliko godina Martin je sa svojim suradnicima dokazao kako je čitava jedna vrsta pastrva bila pogrešno identificirana, što je do kraja zbunilo konzervatore koji su vrstu pokušavali spasiti od izumiranja u protekla dva desetljeća. Ono što je Martin želio postići ovim, ali i drugim istraživanjima koja provodi, jest da se koncept životinjskih vrsti ne shvaća kao apsolutno zadan, već tek kao hipoteza koju valja provjeriti u svakom pojedinačnom slučaju. Drugim riječima, ako dva slona izgledaju isto, to ne znači nužno da pripadaju istoj vrsti (ili podvrsti). No, na Martinovu žalost, ovakav način razmišljanja jednostavno nije sukladan s pravnim okvirima za prevenciju izumiranja, koji su upravo utemeljeni na jasno definiranim i razgraničenim vrstama.
Taksonomi koji su prvi opisali i klasificirali sitne ribe iz pustinje Mojave činili su to pregledavajući stvari koje su im bile dostupne – veličine, škrge, položaj kostiju i slično. To je bio način na koji je stvari klasificirao vjerojatno najpoznatiji znanstvenik koji se bavio taksonomijom (u osamnaestom stoljeću) – Carl Linnaeus. „Tada je to bila ustaljena praksa. Ako se dvije životinje fizički dovoljno razlikuju, ostvareni su svi temelji da ih se proglasi različitim vrstama. Kada se jednom tako klasificiraju, ljudi jednostavno imaju tendenciju da takve stvari uzmu zdravo za gotovo i te životinje uistinu tretiraju kao pripadnike različitih vrsti“, kaže Martin.
No, fiziološke razlike često su prouzrokovane okolišnim faktorima, a ne genetikom. U slučaju Đavolje jame, topla voda iz geotermalnih izvora „metabolizme riba ubacila je u šestu brzinu“, kako to Martin opisuje. Ribe su zato praktički stalno gladovale, a ako usporedimo, primjerice, pothranjenoga i dobro uhranjenoga čovjeka, netko bi uistinu mogao pomisliti da se radi o različitim vrstama. Naravno, ako je koncentriran isključivo na fizička obilježja poput visine, širine i težine. Kako bi dokazali tezu da je razlika između riba tek posljedica različitih uvjeta u kojima su živjele, biolozi s kalifornijskog sveučiišta izdvojili su uzorak vrste C. nevadensis s lokacije Amargosa Valley te ih izgladnjivali u vodi povišene temperature. Na taj način simulirali su uvjete koji uistinu postoje u jezerima u Đavoljoj jami. Nije prošlo dugo vremena i ova vrsta počela je nalikovati svojim rođacima iz „toplijih krajeva“. No, Martin se nije zadovoljio ovim eksperimentom te je sa svojim timom proveo istraživanje o sličnosti ovih dviju vrsta (podvrsta?) riba na genetskoj razini. Nakon više mjeseci istraživanja došli su do zaključka da su C. diabolis i C. nevadensis genetski sličnije nego mnoge druge životinje koje se uvriježeno smatraju pripadnicima iste vrste. Primjerice, ove ribe su genetski sličnije jedna drugoj nego čovjek iz Kenije čovjeku iz Skandinavije.
Na temelju svih ovih istraživanja Martin zaključuje kako se, iako je neosporno da se dvije spomenute ribe morfološki i genetski razlikuju, ipak ne može reći da pripadaju različitim vrstama.
Kratka povijest riba iz Đavolje jame
Đavolja jama dio je Nacionalnoga parka Death Valley koji se prostire na 23 tisuće jutara površine. Tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, velike količine vode koje su se nalazile u Nacionalnom parku iskorištene su za navodnjavanje rastućih poljoprivrednih gospodarstava u blizini, što je značajno snizilo ionako nisku razinu vode u Đavoljoj jami. Nekad prostrana jezera u kojima su plivale ribe sve su se više smanjivala i ubrzo su se tradicionalna mrijestilišta ove ribe našla iznad razine zemlje. U tom trenutku ova je riba dospjela na federalnu listu ugroženih vrsta, a, nakon devet godina pravnih bitaka, postala je i prva životinja kojoj su pravnim putem osigurana prava na korištenje voda. Prije dva desetljeća redovno travanjsko mjerenje populacije riba u nacionalnom parku gotovo uvijek je pokazivalo kako u podvodnim jezerima pliva najmanje dvjesto pripadnika ove vrste. Mjerenja u rujnu, tijekom kojih bi uvijek bilo pobrojano mnogo više riba, često su pokazivala kako populacija C. diabolisa broji više od petsto jedinki. No, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća populacija ove ribe naglo je počela opadati. Da stvari budu gore, grupa znanstvenika koja je pokušavala shvatiti zašto je došlo do smanjenja populacije ostavila je nekoliko zamki za ribe na kamenjima blizu bazena u kojemu su se nalazile ugrožene ribe. Višednevne kiše zatim su prouzrokovale vodene bujice koje su zamke gurnule u bazen s ribama te je na taj način nastradalo oko trećine preživjelih pripadnika vrste. Rekli smo već na početku, ove ribe stvarno nemaju sreće.
Tijekom redovnoga proljetnog mjerenja 2006. godine, ronioci su uspjeli pobrojati tek 38 sada već kritično ugroženih riba. „Ribe su bile iznimno mršave i pothranjene“, kaže Kevin Wilson, ekolog zaposlen u Nacionalnom parku Death Valley, zadužen za nadgledanje Đavolje jame. „Rubovi njihovih škrgi pokazivali su jasne znakove propadanja i stoga je uprava Parka odlučila pokrenuti program pojačanoga hranjenja kako bi se očuvala vrsta“, kaže Wilson. Konačno dobro uhranjene, ribe su se dobro oporavljale i već tijekom sljedećega proljetnog prebrojavanja zabilježen je povećan broj jajašaca. „Bili smo iznimno sretni u tom trenutku. Mislili smo kako smo konačno shvatili u čemu je problem s ribama – bile su pothranjene! Bili smo uvjereni kako će nas u rujnu dočekati velik broj novih riba“. No, znanstvenike je opet dočekao hladan tuš, većina mladih riba nije preživjela te je populacija u rujnu brojila tek 133 jedinke.
Martin smatra kako je sada prekasno da se vrsta pokuša spasiti kontrolom eksternih faktora poput hrane. On drži da ova riblja vrsta zapravo doživljava „genetički raspad“. Jednostavnim rječnikom, zbog veoma malenoga broja jedinki, a time i usko ograničenoga genetskog materijala od kojega nastaju nove ribe, genetske mutacije iznimno se brzo šire ugroženom populacijom. To je svojevrsni „vrtlog izumiranja“, kako ga naziva Martin. Sa svakom novom generacijom broj štetnih mutacija se povećava, a praktički ne postoji zdrava prirodna selekcija koja bi eliminirala štetne gene. Ono što postoji je tek „obična“ prirodna selekcija koja će uistinu eliminirati jedinke s defektnim genomom, ali u ovoj situaciji to, nažalost, znači da će eliminirati i čitavu vrstu.
Hibridi se stvaraju i prirodnim putem
Svatko tko se ikada iole ozbiljnije zanimao za biologiju zna da u prirodi postoje hibridi – križanci između dviju različitih vrsta. Tako postoji pizli medvjed (križanac grizlija i polarnoga medvjeda), križanac američkoga krokodila i ugroženoga kubanskog krokodila. Na Galapagosu postoje velike kornjače koje sadrže dijelove DNA od svoga gigantskog rođaka kojega je proslavio Charles Darwin. I naposljetku, postojite i vi! Vjerovali ili ne, velike su šanse da svi mi sadržimo ponešto DNA kojega smo tijekom evolucije „posudili“ od neandertalaca.
No, kada se uvjeti u okolišu naglo promjene i određena vrsta stigne pred rub izumiranja u relativno kratkom periodu – majka priroda često ne uspijeva dovoljno brzo reagirati. Drugim riječima, vrsta iščezne s lica Zemlje mnogo prije nego što dobije šansu da očuva svoj DNA križanjem sa srodnim vrstama. Jedno moguće rješenje u ovakvim situacijama jest umjetno stvaranje hibridnih vrsta. „Ono što vam prvo padne na pamet kad razmišljate o ovakvim stvarima jest – stvaranje hibrida je loše i ne treba se igrati s prirodnom selekcijom. No, generalna pravila rijetko kada su dobra. Ono što trebamo napraviti jest podrobno promotriti svaki pojedinačan slučaj i tek tada odlučiti je li umjetno stvaranje hibrida dobar potez“, kaže Alan Templeton, biolog sa Sveučilišta u Washingtonu.
A Templeton zna o čemu priča. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća pokrenuo je misiju spašavanja jedne vrste guštera koja je gotovo iščezla iz svoga prirodnog staništa, planinskoga lanca Ozarks u središnjem dijelu SAD-a. Uzorci ovih malenih bodljikavih životinjica koje je Templeton prikupio na raznim proplancima širom Missourija službeno su pripadali istoj vrsti. No, federalna kampanja prevencije šumskih požara značajno je izmijenila krajolik u određenim dijelovima njihova prirodnoga staništa te su se pojedine populacije guštera toliko odvojile da su se počele razlikovati i na genetskoj razini.
Templetonov cilj bio je okupiti šaroliko mnoštvo ovih populacija kako bi vrstu spasio od propasti. Tijekom ovoga procesa koristio je i neke prilično nekonvencionalne metode (poput kontroliranih šumskih požara), ali najvažnije je da je trideset godina nakon početka akcije vrsta očuvana i bilježi stalan rast. „Istina, moja ekipa i ja očuvali smo vrstu, no zapravo smo očuvali proplanke Ozarksa“, poetično poentira Templeton.
No, budući da su Templetonovi gušteri (službeno) pripadali istoj vrsti, on se nije morao susresti s iznimno teškim pitanjem koje muči Martina: „Kada intervenirate u genetski materijal neke vrste, radi li se i dalje o istoj onoj vrsti koju ste krenuli spašavati?“ Određeni biolozi ovo će pitanje svesti na „genetički integritet“. Za njih nije dovoljno spasiti samo veće ili manje fragmente DNA i reći kako je na taj način spašena vrsta. No, za neke druge biologe čak je i to ogroman uspjeh. Ova dilema već desetljećima muči sve znanstvenike koji se susreću s kritično ugroženim vrstama. Što više proučavaju i otkrivaju sitnije detalje o prirodi i živim bićima, sve se više pitaju i koji bi točno dio živoga svijeta trebali očuvati. Kao što vidite, ovo pitanje barem je u jednakoj mjeri znanstveno koliko i filozofsko.
Prošlog ljeta na Forumu o zaštiti okoliša koji se održao u Aspenu, E. O. Wilson (jedan od najuglednijih i najpoznatijih biologa-konzervatora) rekao je da bi za održavanje okoliša koji će moći održavati ljudsku rasu potrebno otprilike polovinu površine planeta pretvoriti u divljinu. No, njegov stav naišao je i na žestoki otpor. Emma Marris, autorica knjige Rambunctious Garden (u doslovnom prijevodu, Bučan vrt) kontrirala je Wilsonu izjavom da je praktički svaki kutak na Zemlji već „zagađen“ ljudskom rukom te da ćemo se jednostavno morati nositi s ovom činjenicom.
Jasna stvar, Wilson je bio užasnut ovakvom idejom te je upitao Marris znači li to da bi se jednostavno trebali predati kada je očuvanje okoliša u pitanju. Marris je, naravno, na ovo odgovorila da nije tako mislila. Dapače, ona je zajedno sa svojim mužem, filozofom Yashom Rohwerom, provela metaanalizu preko stotine znanstvenih članaka koji se bave problemom očuvanja vrsta i zaključila kako većina njih polazi od ideje „genetskoga integriteta“ (vrsta se može očuvati samo ako se očuva njen cjelokupan genetski materijal). No, smatra ovaj bračni par, to ne mora nužno biti tako. Alternativu vide upravo u Martinovoj ideji „genetske restauracije“, odnosno umjetnih poboljšanja genoma ugroženih organizama. Na ovaj način, jasno, nemoguće je održati vrstu u terminima „genetskoga integriteta“, no moguće je ponuditi vrsti priliku da preživi u nešto izmijenjenom obliku.
U budućnosti ćemo, vrlo vjerojatno, mnogo intenzivnije utjecati na ekosustave i živa bića koja ih čine. To uključuje intervencije ne samo na području biogeografije (premještanje vrsta iz okoliša koji im ugrožava opstanak), već i u području genetike. Postoji veoma delikatna razlika između spašavanja vrste i spašavanja genetskoga materijala. Balansiranje između ove dvije vrste spašavanja vjerojatno će biti jedan od najvećih izazova za biologe 21. stoljeća. Vratimo se na primjer riba iz Đavolje jame. Mogli bi, primjerice, pustiti da prirodna selekcija učini svoje i izbriše ovu vrstu s lica Zemlje. Znanstvenicima se ova ideja sviđa otprilike kao i teorija evolucije nadahnuta Biblijom. Oni smatraju da svaka životinja igra veoma važnu ulogu u ekosustavu u kojem boravi te kako se u pravilu treba učiniti apsolutno sve da se svaka vrsta spasi od izumiranja. „Genetska restauracija barem je jednako važna kao i restauracija okoliša i prirodnih staništa ugroženih vrsta. Vrsta o kojoj je riječ ima posebnu simboliku. Ona je jedna od prvih vrsta koje su se našle na listi ugroženih. Popuštanje pred idejom „genetskoga integriteta“ kao osnove za očuvanje vrste zvuči kao priznavanje konačnog poraza za očuvanje putem genetske restauracije“, kaže Martin.
Iako trenutno nema podršku uprave Nacionalnog parka Death Valley, Martinu bi se sreća ipak mogla uskoro osmjehnuti. Naime, nedaleko od prirodnog staništa ugrožene ribe u tijeku je izgradnja velikog bazena u kojem će se nanovo pokušati povećati broj pripadnika ove vrste. Martin se nada da bi, jednom kada određen broj jedinki vrste C. diabolis dospije u taj umjetni bazen, konačno mogao dobiti dozvolu da među njih ubaci i par jedinki C. nevadensisa. „Čisto da vidimo što će se dogoditi“, u šali izgovara Martin. „Ovo više nije samo biološko pitanje. Dapače, ono je postalo etičko-filozofski problem kojega je teško razriješiti. Ja samo tražim priliku da testiram svoju hipotezu, siguran sam da ribama neće smetati“, poentira za kraj ovaj znanstvenik.
