Mi smo jedine životinje koje liju suze zbog emocija. Zašto? I koji dijelovi mozga upravljaju našim impulsom da plačemo? U knjizi Zašto ljudi vole plakati autor Michael Trimble potražio je odgovore na takva pitanja u neuroznanosti, umjetnosti i evoluciji.
Njegov osnovni argument jest da postoji skup neuralnih sustava u mozgu koji reagiraju selektivno na emocionalne podražaje, a posebno na tragedije. Po tome, on misli da je individualno iskustvo gubitka, čija je koevolucija s jezikom i kulturom, dovela do rođenja tragedije (ili makar pomogla u njenome stvaranju), oblika umjetnosti koji se bavi gubitkom i patnjom kao bitnim aspektima čovječanstva.
Pažljivo istražujući te neuronske sustave i njihove veze, Trimble želi objasniti kako i kada je naša vrsta postala svjesna tragične prirode života, kako je došla do toga da plače zbog emocija, pa čak i da pronađe neku vrstu užitka u plakanju inspiriranim tragedijom, nečime što on naziva “užitak u tragičnom”.
Trimble počinje hrabro istražujući kako se koncepcija Friedricha Nietzschea o apolonijskom i dionizijskom načelu bivanja primjenjuje u likovnoj i glazbenoj umjetnosti, a zatim ih koristi kao metafore za načine na koje su psihološki procesi ukorijenjeni u neuroanatomskim i evolucijskim načelima i to apolonijski za cerebralne krugove koji su temelj svjesnoga rasuđivanja, a dionizijski za evolucijski starije subkortikalne neuralne krugove koji kontroliraju naše emocije.
Nakon pregleda literature o plaču i detaljne procjene navodnih neuronskih sklopova emocija, on prelazi na istraživanje mogućega načina razvitka emocionalnoga plakanja. Ono počinje s plakanjem dojenčadi, koje se ne razlikuje previše od krikova drugih životinja kada se nađu u nevolji. Ali mi na svijet dolazimo spremni da se usredotočimo na majčino lice. Tako počinje naša doživotna privlačnost prema licu i emocijama koje se iščitavaju na njemu. Nedugo nakon rođenja, suze počinju pratiti plakanje i tako nastaje sustav koji pokazuje našu “patnju i traži njegu i pomoć”.
Trimble koristi tragediju kako bi pokazao da su neuralni i društveni fenomeni mogli koevoluirati do toga da proizvodimo, s vremena na vrijeme, katarzične suze. To jest, kada smo jednom shvatili da nam plač donosi nekakvu utjehu, izmislili smo načine kojima na zahtjev potičemo dolazak do ovoga iskustva.
Naš mozak njeguje “posebnu kombinaciju uzbuđenja i mira” kao odgovor na tragediju, kaže Trimble. Među područjima mozga čija aktivacija može potaknuti suze užitka u tragičnom, nalaze se medijalni i lateralni prefrontalni korteks – ključni za iskustvo empatije. Ali Trimble zaključuje i da je smanjena aktivacija amigdale, povezane sa strahom i jakim emocijama, ono što dovodi do toga da tragedija izaziva osjećaje empatije i intimnosti.
Randolph Cornelius, profesor psihologije na američkom Sveučilištu Vassar u New Yorku, a ujedno i suautor knjige Plakanje odraslih (Routledge, 2001), u svojoj recenziji navodi da je Trimble pokazao veliku erudiciju i ambiciju, ali da njegov konačni zaključak ipak donosi nešto manje od očekivanja. U svakom slučaju, Trimble je zanimljiv pripovjedač koji jednostavno može biti u pravu, kaže Cornelius.
Izvor: NewScientist
