Popularna kultura obiluje primjerima u kojima je govor tijela neke poznate i slavne osobe bio prepoznat kao glavni faktor njenog stanja svijesti. Ljudima je zanimljivo nagađati o unutarnjem stanju slavnih osoba prema govoru njihova tijela, što nikoga ne bi trebalo čuditi, jer smo zaista u stanju pročitati nečije misli i emocije prema pokretima njihova tijela. Nakon svih priča koje smo čuli na ovu temu mogli bi pomisliti da čitanje šifriranih poruka koje drugi šalju ne predstavlja nikakav problem, no što o govoru tijela kaže znanost?
Govor tijela. (Wikimedia.org)
Najstarija statistika kaže da se 93 posto naše komunikacije odvija neverbalnim putem, a samo 7 posto se zasniva na onom što zapravo izgovorimo. Ovaj podatak proizlazi iz istraživanja koje je proveo socijalni psiholog sa Sveučilišta Kalifornija, Albert Mehrabian, kasnih 60-tih godina 20. stoljeća. On je utvrdio da ako se poruka koju šaljemo tonom svog glasa i izrazom lica razlikuje od poruke koju smo zaista izgovorili, ljudi su skloniji vjerovati neverbalnim znakovima nego onom što smo rekli riječima. Putem svojih istraživanja Mehrabian je došao do izračuna da samo 7 posto naše emocionalne poruke šaljemo putem riječi koje izgovorimo, 38 posto svoje poruke šaljemo tonom glasa, a ostatak od 55 posto su ostali neverbalni znakovi.
Međutim, protekla četiri i pol desetljeća ovaj je psiholog proveo uvjeravajući nas da tu njegovu statistiku ipak treba uzeti s rezervom i da se ona odnosi samo na specifične okolnosti. Doista, kada bismo mogli razumjeti 97 posto onoga što nam netko kaže, bez da pritom upotrijebimo i jednu riječ, ne bismo imali potrebu za učenjem stranih jezika i nitko ne bi mogao proći s laganjem. Znamo da ljudi uspješno lažu, ali iako sami osjećamo potrebu da povremeno slažemo, radije bi da to drugi ne čine nama. Zato je jasnije zašto je toliko interesa za govor tijela usmjereno prema otkrivanju laži. Koliko su održive priče da lažljivci gledaju u desno, vrpolje se ili se češkaju po nosu?
Prvu tvrdnju odmah možemo odbaciti na osnovi prošlogodišnje studije koja je prvi put znanstveno testirala tvrdnju da lažljivci gledaju u desnu stranu. Tim predvođen psihologom Richardom Wisemanom s britanskog Sveučilišta Hertfordshire, nakon niza pokusa je ustanovio da ljudi koji lažu ne gledaju na desnu stranu ništa više nego na bilo koju drugu.
Što se ostalih znakova laganja tiče, meta-analiza više od sto studija pokazuje da su jedini fizički znakovi koji su učestaliji u ljudi koji lažu- proširenje zjenica i određena vrsta vrpoljenja s dodirivanjem određenih trivijalnih objekata ili češkanje dijelova tijela što ne uključuje trljanje lica ili igranje kosom. Studije preporučuju slušanje onog što neka osoba govori umjesto promatranja govora tijela. Lažljivci često govore višim tonom glasa, daju mnogo manje detalja, negativnog su stava i skloni su ponavljanju određenih riječi.
Zaključak istraživača jest da su subjektivno procjenjivanje i vlastiti osjećaj da li netko laže sigurniji od bilo kakvih znanstvenih mjerenja. Problem kod procjenjivanja na osnovi govora tijela je da onaj koji laže može imati istu gestikulaciju kao i čovjek koji govori istinu, ali osjeća strah i pritisak od ispitivanja. Stoga ne čudi da smo, unatoč velikoj zainteresiranosti za ovu tematiku, još uvijek poprilično neuspješni u otkrivanju lažljivaca. Postoje još brojni slučajevi u kojima, na osnovu predrasuda o govoru tijela, stječemo potpuno pogrešan dojam o osobi. Primjerice, za čovjeka s prekriženim rukama na prsima često ćemo pomisliti da ima obramben stav kojim se nastoji zaštititi od drugih osoba i njihovih mišljenja. Ako je pritom tijelo u potpuno ispravljenom položaju to može značiti da se osoba osjeća sigurno i neranjivo ili se jednostavno može dogoditi da je toj osobi hladno i da se tako pokušava ugrijati, objašnjava David McNeill koji se bavi proučavanjem gestikulacije na Sveučilištu Chicago.
On ne pridaje toliku važnost tvrdnjama govornih konzultanata koji nas uvjeravaju da su geste rukama kod govornika izuzetno bitne. Kaže da su geste koje ljudi upotrebljavaju više metaforičke i da se oni koji tumače govor tijela zapravo služe proizvoljnim objašnjenjima. Bez konteksta u kojem je nešto izrečeno i bez znakova govornog jezika koji bi nas upućivali na značenje, geste mogu biti potpuno besmislene. Znanstveni pristup daje malo potpore onima koji tvrde da mogu čitati govor tijela.
Ipak, u svijetu znakova postoji jedan znak koji svi razumiju. Viđamo ga najčešće na sportskim borilištima i vrijedi za sve kulture svijeta: visoko podignuta brada i prsti koji oblikuju slovo V znakovi su pobjede. Univerzalan je kao i govor tijela koji nam predočava poraz. Gotovo svatko od nas prepoznaje stav spuštene glave i opuštenih ramena nakon proživljenog poraza. Ako tražite znakove pobjede ili poraza, tijelo je daleko bolji pokazatelj za to od lica. Dok su promatrali lica profesionalnih tenisača nakon meča, njihovi su izrazi lica bili toliko slični da istraživači nisu mogli razlikovati je li meč završio pobjedom ili porazom. Nasuprot toga, govor tijela je bilo mnogo lakše pročitati, čak i kad lice nije bilo vidljivo.
Nedavne studije ipak ukazuju na to da iz načina na koji se ljudi kreću možemo izvući važne informacije o njima. Muškarci su skloni kazati da je hod ili ples žene izrazito seksi točno u vrijeme kada su one u najplodnijem razdoblju svog menstrualnog ciklusa. To može značiti da tijelo žene na svojstven način šalje poruku da je spremno za parenje, iako žena ili muškarci koji je prosuđuju nisu toga svjesni. Korištenje govora tijela za procjenu seksualne privlačnosti ipak je pomalo rizično, pa Karl Grammer sa Sveučilišta u Beču upozorava da žene daju ohrabrujuće signale u prvim minutama upoznavanja bilo da su za tu osobu zainteresirane ili ne. Radi li se o koketiranju ili stvarnoj zainteresiranosti možda bi trebalo razmisliti tek ako se ti znakovi nastave i nakon najmanje 4 minute međusobne komunikacije.
Tematika govora tijela podložna je daljnjim raspravama, ali najbitnije je prepoznati razliku između onog što naš jezik tijela govori o nama od onog što drugi misle da im vi poručujete. Kako bi unaprijedili našu međusobnu komunikaciju i povećali razumijevanje možemo na tome poraditi, što će nam pomoći da i sami ne budemo prevareni.
Izvor: NewScientist
