Sve je započelo s kosom. Navukavši par gumenih rukavica, Heather Dewey – Hagborg prikupila je uzorke kose iz javnih WC-a i stavila ih u plastične vrećice kako bi bili na sigurnom. Nakon toga je proširila svoju potragu za forenzičkim dokazima na nokte, opuške i žvakaće gume.
Umjetnica Heather Dewey-Hagborg i njezin portret izrađen na temelju njezinog DNK
Dewey-Hagborg priznaje da je ljudi ponekad čudno gledaju, no “Newyorčani su naviknuti na ljude koji rade čudne stvari”.
Njena čudna navika ima viši cilj. 30-godišnja studentica elektroničke umjetnosti na Rensselaer Polytechnic Institutu izdvaja DNK iz uzoraka koje prikupi na ulici, zatim te podatke unosi u računalni program kako bi dobila model lica osobe čiji je nokat, dlaku ili opušak pronašla.
No priča ovdje ne staje.
Iz tih modela zatim stvara skulpture pomoću 3D printera. Njena izložba pod nazivom Stranger Visions sadrži portrete u prirodnoj veličini, a pored njih se nalazi viktorijanska drvena kutija u kojoj se, između ostalog, nalaze i originalni uzorci, podaci o njemu te fotografija mjesta gdje ga je pronašla.
Ipak postoje granice kad je riječ o tome što će pokupiti s ulice. Iako bi moglo poslužiti svrsi, Dewey – Hagborg odbija prikupljati uzorke sline i iskorištene kondome. Dosad je najviše uspjeha imala s opušcima koje pušači, kako kaže, pošteno navlaže svojom slinom.
6. siječnja u 12:15 Dewey-Hagborg je pokupila opušak cigarete u Brooklynu u New Yorku. DNK analiza pokazala je kako je riječ o muškarcu iz istočne Europe sa smeđim očima.
Proces ide ovako – kada prikupi uzorak, odnese ga u jedan od dva laboratorija; Genspace u Brooklynu ili onaj na kampusu Rensselaer Polytechnic Instituta. Prije nego što je započela ovaj projekt, Dewey – Hagborg je pohađala kratki tečaj molekularne biologije gdje je naučila sve o izdvajanju DNK i lančanoj reakciji polimeraze (PCR). Svoj alat za izdvajanje i analizu DNK naručuje preko interneta.
Ako je u pitanju žvakaća guma, izreže je na malene komadiće koje stavi u cijev s kemikalijama. Zatim ih inkubira i stavi u centrifugu – taj proces ponavlja sve dok ne dobije DNK. Zatim pokreće lančanu reakciju polimeraze DNK – šalje mitohondrijsku DNK u laboratorij kako bi se sekvencionirala, nakon čega dobije oko 400 baznih parova adenina, timina, citozina i gvanina.
Iz tog niza Dewey-Hagborg prikuplja informacije o precima te osobe, spol, boju očiju, sklonost debljini i ostale faktore koji određuju morfologiju lica poput razmaka između očiju. “Imam popis od 40 ili 50 različitih faktora koje sam već analizirala ili na kojima trenutno radim.”
Portret kojeg je Dewey-Hagborg izradila na temelju DNK iz sline na opušku cigarete
Te parametre zatim unese u računalo kako bi dobila 3D model lica osobe. “Podrijetlo je najzaslužnije za nečiji izgled, a prema ostalim parametrima modificiramo portret.” Na kraju umjetnica 3D model šalje u 3D printer koji napravi skulpturu.
Naravno da se ne može saznati koliko su točni njeni portreti, budući da su u pitanju anonimni pojedinci. Nije posve poznato koliko geni utječu na nečije karakteristike lica. “Mi tek počinjemo učiti o tome”, rekla je Dewey-Hagborg koja iz DNK ne može znati, primjerice, dob osobe. Zasad su sve skulpture 25-godišnje verzije osoba.
Rekonstrukcija lica muškarca koji je bacio opušak
Stranger Visions je podsjetnik na napredak na području tehnologije i genetike. Inspiracija za projekt je bila činjenica da posvuda ostavljamo genetski materijal. “To i dostupnost molekularne biologije i ovih tehnika pokazuje da je ova vrsta znanstvene fantastike već ovdje. Pitanje koje se postavlja je kako ćemo to iskoristiti.”
Patolog Hal Brown nedavno je kontaktirao ovu umjetnicu u vezi jednog neriješenog slučaja. Posljednjih 20 godina posjeduje ostatke neidentificirane žene i smatra da bi mu Dewey – Hagborg mogla pomoći u izradi njezinog portreta i tako pridonijeti rješavanju ovog slučaja. Dewey – Hagborg trenutno radi na izradi portreta iz uzorka koji joj je Brown dao.
“Uvijek sam voljela detektivske priče, no nikad nisam bila dijelom jedne. Ovo je zanimljiv preokret iz umjetnosti i pitam se gdje će me odvesti.”
Izvor: SmithsonianMag
