Da, zvuči pomalo nemoguće, no prema najnovijim istraživanjima u području klimatologije, došlo je do novih spoznaja i zaključaka u proučavanju tropskih ciklona. Kao osnovni predmet proučavanja je uragan Erin koji je zahvatio južnu obalu SAD-a 2007. godine.
Skica nastanka uragana (Credit: geo-mexico.com)
No, prvo se podsjetimo što su tropski cikloni. Tropski cikloni su vrtložni sustavi koje karakteriziraju vrlo pravilne izobare (linije koje na kartama spajaju mjesta/točke istih vrijednosti tlaka zraka) u obliku koncentričnih kružnica, s izrazito niskim tlakom zraka u samome središtu. U ciklonima vjetar puše orkanskom brzinom koja raste od periferije prema centru tropskog ciklona. U samome centru (oku) ciklona, brzina vjetra naglo pada, a najjači vjetar puše sjeverno od centra samoga ciklona. Najveća količina kiše padne oko samog „oka“ ciklona, a pada prema periferiji. Prvi i najvažniji uvjet za razvoj je temperatura mora koja mora biti minimalno 26,5°C. Toplina i vlaga iz toplog mora su glavni izvor energije za tropske ciklone. Zbog toga brzo oslabe kad zahvate kopno jer se više ne mogu “hraniti” vlagom i toplinom.
Sada, vratimo se uraganu Erin. Zašto je baš taj uragan značajan? Zato jer je u svom ciklusu u premještanju sa mora na kopno dobivao na intenzitetu i jačini, što inače nije karakteristika tropskih ciklona koje u dodiru sa kopnom gube na intenzitetu i jačini jer se sve više udaljavaju od mora, izvora topline i vlage, što su ujedno i glavni „pokretači“ tropskih ciklona. Upravo zbog tog jačanja pri svom premještanju navedeni uragan došao je sve do Texasa, što zvuči pomalo nemoguće, prisjetimo li se da je Texas dijelom i pustinjsko područje.
Znanstvenici koji su radili na spomenutom istraživanju formirali su novu kategoriju u kojoj se nalazi navedeni uragan Erin. Za razliku od ostalih uragana, spomenuti uragan crpio je svoju energiju kroz isparavanje vode iz tla te dobivao na intenzitetu u kontaktu sa kopnom, i kako je prodirao dublje u kopno postajao je sve jači. Spomenuti fenomen u kojemu uragan jača prodiranjem u kopno dobio je ime „smeđi ocean“.
Ovo je prva studija o globalnim procjenama kako se pojedine tropske ciklone ponašaju u kontaktu sa kopnom, kao i analiza uvjeta u kojima se pojavljuju. Takve analize mogu uvelike pomoći u meteorologiji, što u krajnjem slučaju može dovesti do bolje pripremljenosti na izvanredne situacije i probleme koje donose sve tropske ciklone. Da bi se bolje razumjele tropske ciklone koje prodiru duboko u kopno i da bi ih se moglo svrstati u nove kategorije, postavilo se nekoliko uvjeta koje su takve ciklone morale zadovojiti. Jedan od glavnih uvjeta bio je da se određena ciklona nalazi 350 km u unutrašnjosti, daleko od maritimnog utjecaja koje smo već opisali. U procesu istraživanja analizirano je 227 tropskih ciklona, pri čemu je njih čak 45 svoj intenzitet povećavalo kako se ciklona premještala sa mora na kopno, pri čemu je uragan Erin najreprezentativniji primjer jer je taj uragan ušao duboko u područje Texasa, a „oko“ je formirano u Oklahomi. Također, zanimljivo je da je uragan Erin zadržao sve karakteristike tropske ciklone duboko u kopnu. No, bitno je spomenuti i ostale uvjete. Niži dijelovi atmosfere moraju imati nisku varijaciju u promjenama temperature tla, moraju sadržavati dovoljno vlage, latentna toplina koja se oslobađa kroz tlo mora biti barem 70 W po četvornom metru. Promatrajući Erin, svi uvjeti su bili ispunjeni kada se premještao sa mora na kopno. Po svemu sudeći došlo se do vrlo zanimljivih zaključaka i procjena, no koliko su navedeni zaključci primjenjivi na druge dijelove svijeta u kojima su prisutni tropski cikloni, ostaje upitno, prvenstveno zbog naravno varijacija u temperaturi, tlu i vegetaciji.
Izvor: NASA
