Jedna od možda najvažnijih ljudskih karakteristika je naš kapacitet za empatiju, tj. sposobnost da se stavimo u nečije tuđe cipele. Jedno istraživanje s Virginijskog sveučilišta čvrsto sugerira da smo „programirani“ za empatiju zbog toga što usko povezujemo ljude koji su nam bliski (prijatelje, supružnike, ljubavnike) s nama samima.
“Kad smo bliski s drugim ljudima, oni postaju dio nas”, rekao je James Coan, profesor psihologije na Fakultetu znanosti i umjetnosti Virginijskog sveučilišta, koji je koristio slikovni prikaz mozga pomoću funkcionalne magnetske rezonance te otkrio da ljudi sa sobom usko povezuju one ljude s kojima su bliski. Istraživanje je objavljeno u časopisu Social Cognitive and Affective Neuroscience.
“Naša osobnost uključuje i ljude prema kojima osjećamo bliskost”, rekao je Coan.
Drugim riječima, naš identitet u velikom se dijelu temelji na tome koga znamo i s kime suosjećamo. Coan i njegovi kolege s Virginijskog sveučilišta proveli su istraživanje s 22 sudionika mlađe odrasle dobi, koji su tijekom eksperimenta prolazili fMRI snimanja njihovih mozgova kako bi se nadgledala moždana aktivnost u situaciji osobne prijetnje dobivanja laganog električnog šoka, te u situacijama kad dobivanje električnog šoka prijeti njihovom prijatelju ili nekom strancu. Istraživači su, kao što su i očekivali, pronašli da su područja mozga odgovorna za reagiranje na prijetnju (anteriorna insula, putamen i supramarginalni gyrus) postala aktivna za vrijeme prijetnje sudionikovog dobivanja električnog šoka. U slučaju kad je električni šok prijetio nekom strancu, mozak ispitanika u tim je područjima pokazivao malo aktivnosti. Međutim, kad je isti takav šok prijetio sudionikovom prijatelju, navedena područja u sudionikovom mozgu pokazivala su jednaku aktivnost kao i u situaciji kad se prijetnja odnosila na njega.
“Povezanost između sebe i prijatelja bila je značajno slična”, rekao je Coan. “Rezultati pokazuju izuzetan kapacitet mozga da stvara osobnost prema drugima, odnosno da ljudi koji su nam bliski postaju dio nas, i to nije samo metafora ili poezija, to je veoma stvarno. Doslovno, mi smo pod prijetnjom samo kad je naš prijatelj pod prijetnjom. Ali to nije slučaj kad se pod prijetnjom nalazi osoba koju ne poznajemo.”
Coan kaže kako se ovo događa zbog toga što je ljudska potreba imati prijatelje i saveznike na svojoj strani, koje ljudi vide kao slične sebi. A kako ljudi provode zajedno sve više vremena, oni postaju sve sličniji.
“To je u biti podjela između nas i drugih, naše ja uključuje i ljude s kojima smo postali bliski”, rekao je Coan. “Ako se naš prijatelj nalazi pod prijetnjom, to je jednako situaciji kad bi mi sami bili pod prijetnjom. Možemo razumjeti bol ili teškoće koje oni prolaze na isti način na koji razumijemo vlastitu bol.”
Coan govori kako je ovo je vrlo vjerojatno izvor empatije i dio evolucijskog procesa. “Osobna prijetnja je prijetnja našim resursima”, rekao je. “Prijetnje nam mogu oduzeti neke stvari, no kad razvijemo prijateljstva, ljudi kojima vjerujemo i na koje se oslanjamo u biti postaju mi, pa zbog su toga naši resursi prošireni. Tvoj cilj postaje moj cilj. To je dio naše sposobnosti preživljavanja.”
Ljudi trebaju prijatelje, Coan dodaje, kao što “jedna ruka treba drugu za pljesak”.
Izvor: University of Virginia
