Tko god je slušao reprodukciju svog vlastitog glasa, bilo da se radi o govoru ili o pjevanju, doživio je iskustvo više ili manje različito od očekivanog. Umišljamo li ili svojoj okolini zaista zvučimo drugačije, te postoji li za to logično objašnjenje?
Objašnjenje postoji i ono glasi: reproducirani zvuk vlastitog glasa zvuči nam drugačije zato što zaista i jest drugačiji. Zvuk glasa koji čujemo dok govorimo obično je dublji i zapravo je kombinacija dviju zvučnih komponenti, dok je reproducirani glas zabilježen na nekom mediju čisti zvuk vođen zrakom do unutarnjeg uha.
Naime, zvuk može doprijeti do unutrašnjeg uha putem dva odvojena kanala. Jedan od tih kanala je izvanjski – zvuk putuje zrakom, a drugi vodi kroz kosti glave. Zvuk vođen zrakom se prenosi iz okoline kroz vanjski slušni kanal, zatim bubnjić i srednje uho do pužnice – spiralnog oblika ispunjenog tekućinom u unutrašnjem uhu. Zvuk prenesen putem kostiju doseže pužnicu izravno kroz tkivo glave, što je neizbježno (te ujedno i jedino moguće) sa zvukom koji sami proizvodimo. Stoga, kada govorimo ili pjevamo, zvuk našeg vlastitog glasa dopire do unutarnjeg uha putem oba ova kanala, a ono što čujemo jest kombinacija obje komponente. Glas zvuči dublje zbog mehaničkih svojstava glave koja naglašavaju dublje vibracije niže frekvencije.
Kada govorimo, energija zvuka širi se zrakom oko nas i doseže do naše pužnice kroz vanjsko uho putem zraka, ali isto tako transmitira se kroz glasnice i druge strukture direktno do pužnice. Drugim riječima, glasnice se otvaraju i zatvaraju uz izbacivanje zraka, koji i sam stvara rezonance unutar grla i usne šupljine. Neke od tih rezonanci će se prenijeti na kosti glave i lubanje te zatim i na pužnicu, koja tako zaprima i zvukove proizvedene unutar glave, na koje pak utječu mehanička svojstva glave.
Kada slušamo snimku vlastitog govora, kao i bilo koje druge zvukove iz okoline, postoji samo jedan kanal kojim se taj zvuk prenosi – zrak, a komponenta zvuka koja se stvara prenošenjem putem kostiju glave je eliminirana. Čujemo glas drugačiji od poznatog zvuka, i to obično “viši”.
Možemo isprobati i obrnutu varijantu i eliminirati komponentu zvuka svog glasa prenesenu zrakom – tako da u uši stavimo čepiće i čujemo samo vibracije vođene kostima glave.
Postoje ljudi s abnormalnostima unutarnjeg uha koje povećavaju njegovu osjetljivost na ovu komponentu zvuka prenesenu kostima glave toliko jako da mogu jasno čuti zvuk svog vlastitog disanja, pa čak i kretanje zjenica u vlastitim očnim dupljama.
Izvor: ScientificAmerican
