Suvišni organi – potpuno ili gotovo beskorisni organi, su oni koji nemaju nikakvu korisnu funkciju ili su od neznatne koristi, a neki su preuzeli modificirane uloge. Većina suvišnih organa su rudimenti – ostaci iz prethodnih evolucijskih stadija. Nestanak njihove funkcije učinio ih je nezanimljivim evoluciji, pa se nisu niti razvijali niti prilagođavali novim uvjetima. Uslijed neobavljanja funkcija su zakržljali, a često se zbog istih razloga razvijaju uz različite varijacije kod pojedinih ljudi.
Činjenica da nosimo okolo beskorisne relikte naše evolucijske prošlosti jednako fascinira znanstvenike kao i laike. Charles Darwin prvi je opisivao ljudske rudimente, a njemački anatom Robert Wiedersheim sastavio je listu od čak 86 ljudskih suvišnih organa koji su prije imali znatno veću fiziološku važnost nego danas. Vremenom su znanstvenici listu suvišnih organa smanjivali, a dio organa s Wiedersheimove liste premješten je u listu “gotovo suvišnih” organa.
Vjerojatno najpoznatiji od njih je appendix (crvuljak, slijepo crijevo), za kojeg smo uglavnom svi sigurni da predstavlja potpuno nepotrebni teret koji nas, ako se “upali” ili pukne, može ubiti, ili nam barem priuštiti neugodnu kiruršku intervenciju. No, u posljednje vrijeme jedan krug znanstvenika smatra slijepo crijevo korisnim u borbi protiv mnogih bolesti jer pomaže u proizvodnji bijelih krvnih stanica – glavnog imunološkog alata organizma, pa se slijepo crijevo u posljednje vrijeme izostavlja s liste suvišnih organa.
U nastavku predstavljamo one organe i tjelesne mehanizme koji su danas čovjeku postali zaista nepotrebni.
Slijepo crijevo. (Credit: Webmd)Vomerozanalni organ
Glodavci i ostali sisavci izlučuju kemijske signale zvane feromone, koji prenose informacije o njihovom spolu ili reproduktivnom stanju. Te informacije utječu na ponašanje drugih prema njima. Feromoni se detektiraju specijaliziranim osjetilnim sustavom – vomeronazalnim organom, koji se sastoji od para rupičastih struktura smještenih u nosne sluznice. Iako većina odraslih ljudi ima nešto nalik vomerozalnom organu u nosu, neuroznanstvenik Michael Meredith sa Florida State Universityja u Tallahasseeju ne oklijeva okarakterizirati ga kao ostatak. “Kada se promotri anatomija strukture, ne nalaze se nikakve stanice nalik senzornim stanicama u drugih sisavaca. Nema živčanih vlakana koje vežu ovaj organ s mozgom.” Također ukazuje na genetički dokaz da ljudski vomeronazalni organ jednostavno nema funkciju: “Gotovo svi geni koji kodiraju njegove površinske stanične receptore – molekule koje vežu dolazne kemijske signale koji pokreću električni odgovor u ćeliji – su neaktivni pseudogeni.”
Što je onda sa zbunjujućim dokazom da ljudi reagiraju na neke feromone? Larry Katz i tim sa Duke Sveučilišta u Sjevernoj Karolini otkrili su da centralni oflaktorni sustav (koji je odgovoran za čulo mirisa kod miša), kao i vomeronazalnih organ, isto tako odgovara na feromone. Ako je tako i kod ljudi, moguće je da možda još možemo izlučivati feromone kako bismo utjecali na ponašanje drugih i bez korištenja vomeronazalnog organa koji iste detektira.
Darwinova kvržica
Malo tupo ispupčenje koje izbija iz heliksa – spirale ili oboda na vanjskom dijelu uha – nailazi se kod nekih ljudi, i to na samo jednom uhu ili na oba, češće istureno prema unutra, ali ponekad i prema van. Otkud ljudima ovaj zaista nepotrebni dio tijela? Prema Darwinu, ova kvržica nije nimalo slučajna niti beznačajna, te ukazuje na nekadašnje posjedovanje šiljastih ušiju. Darwin je smatrao da je ušni obod ili helix nastao uslijed kretanja uha naprijed-nazad, a šiljasti dio uha u svom prvotnom obliku se, kao nepotreban, izgubio u evolucijskom procesu. Darwinova kvržica je tako, prema Darwinu, ostatak iz vremena kada su naši daleki preci imali šiljaste uši koje su mogli podizati i okretati radi osluškivanja okoline. I danas postoje ljudi koji mogu svjesno micati ušima, što je, prema Darwinu, također ostatak iz ranijih evolucijskih stacija. Potpuno nepotrebna, i ne sasvim jasnog podrijetla, ova se “malformacija” smatra bezazlenom, te ljudima koji je imaju najčešće niti ne smeta.
Trtica. (Wikimedia.org)Trtica
Nepotrebni organi nisu pod evolucijskim pritiskom razvoja, budući da je njihova funkcija nestala i nema potrebe da se prilagođavaju, a jednako tako njihov oblik iz istih razloga često može varirati. Dobar primjer je ljudska trtica – rudiment repa sisavaca, koja je preuzela modificiranu ulogu – ulogu sidrišne točke za mišiće koji drže anus na mjestu. Ljudska trtica je normalno sastavljena od četiri rudimenalna kralješka spojena u jednu kost. “Ali zapanjujuće je koliko mnogo varijacija možemo uočiti ovdje”, kaže Patrick Foye, voditelj Službe za bol u trtici u New Yersey Medicinskoj školi u Newarku. “Dok su djeca rođena sa šest prstiju rijetka, u broju kostiju trtice česta su odstupanja, pa nisu rijetki slučajevi rođenja sa tri ili pet koštanih segmenata. Čak je 100 medicinskih izvješća o djeci rođenoj s repovima. Ovaj atavizam se događa kada signal koji u normalnim slučajevima zautavlja produljenje kralježnice tijekom embrionalnog razvoja zakaže, tj. zakasni.
Umnjaci
Većina primata ima umnjake (treći kutnjak), ali nekoliko vrsta ih uopće nema. Antropolog Peter Lucas sa Sveučilišta George Washington u Washington DC-u tumači da kada se dimenzije tijela sisavaca kroz evolucijski proces naglo smanje u kratkom vremenu, njihove čeljusti postaju premalene da bi u njih stali svi zubi, a pretrpanost naknadno rezultira selekcijom manjeg broja zubi, i to onih manjih. To se, čini se, dogodilo sa Homo sapiensom. Robert Corrucini sa Sveučilišta Southern Illinois u Carbondaleu ističe da je problem pretrpanosti čeljusti kod ljudi pojačan u zadnja četiri stoljeća, kako je naša prehrana počela sadržati sve mekše sastojke. Treći kutnjak jednostavno nema mjesta za razvoj. Oko 35% ljudi uopće nema umnjake, što bi moglo značiti da se oni nalaze na evolucijskoj putanji nestanka.
Žmarci i ježenje kože
Iako je ježenje kože više refleksna nego stalna anatomska struktura, promotrit ćemo ga u kontekstu nepotrebnih organa. Pilomotorni refleks (nazovimo ga njegovim tehničkim imenom) pojavljuje se kada se maleni mišić u korijenu folikule dlake skupi, tjerajući dlaku da stoji uspravno. Kod ptica ili sisavaca s perjem, krznom ili kralježnicama ovo stvara izolacijski sloj toplog zraka u hladnom valu, koji bi trebao poslužiti kao razlog da predator razmisli još jednom prije napada. No, ljudska dlaka nedovoljno je jaka da bi proizvela ovaj efekt, odnosno da bi žmarci imali ovu ulogu. Žmarci i ježenje kože kod ljudi ipak imaju jednu novu ulogu. Poput crvenjenja kože – još jednog termoregulacijskog mehanizma, postali su povezani s emocionalnim odgovorom, mogućeg straha, bijesa ili ugode kod, recimo, slušanja lijepe glazbe. To bi moglo poslužiti kao signal drugima, a i pojačati vlastite emocionalne reakcije: postoje dokazi, primjerice, da ježenje kože izazvano glazbom uzrokuje promjene aktivnosti mozga povezane s užitkom.
Muške bradavice
Muške bradavice suvišni su dio tijela te zapravo nemaju karakteristike rudimenta. Potpuno su nefunkcionalne ne samo kod ljudi nego i kod ostalih sisavaca. Kao što je poznato, jedino bradavice kod ženskog roda imaju funkciju, a nekakva korist od njih kod muškaraca može se tražiti u eventualnom seksualnom užitku koje pojedinim pripadnicima muškog roda mogu pružati. Tijekom embrionalnog razvoja muški i ženski fetus razvijaju se po istom obrascu sve do šestog tjedna, kada se aktivira muški spolni kromosom. No razvoj bradavica nastupa kasnije, a određuju ga autosomi dok spolni kromosomi određuju samo hoće li one biti funkcionalne ili ne. Muškarci se tako rađaju s bradavicama i dijelom tkiva dojke.
Uz gore navedene, na popisu suvišnih često se znaju naći i mnogi drugi organi i tjelesni mehanizam, kao npr. slijepo crijevo, mali nožni prst, nokti (jedini dio ruke koji nema živce), treći kapak (u unutarnjem kuta oka kod suznog kanala), pa čak i cijelo vanjsko uho i krajnici.
Izvor: NewScientist
