Malo tko nije bio dirnut slikama koje su stizale iz Sirije – djeca koja se bore da dođu do zraka, njihovi roditelji koji ih bespomoćno promatraju, ljudi koji izbacuju pjenu iz usta i nekontrolirano se trzaju.
Najizgledniji krivac za to su organofosfati, kemikalije čiji je cilj onesposobiti funkciju enzima acetilkolinesteraze koji se nalazi u nervnom sustavu. Rezultat je reducirana komunikacija između mišića i živaca što uzrokuje smanjenu mišićnu funkciju čitavog tijela, ali najozbiljnije učinke ima na sposobnost disanja. Gušenje je ono što dovodi do smrti.
Manje otrovni organofosfati široko su rasprostranjeni u upotrebi kao insekticidi. Jedna specifična skupina organofosfata, međutim, najvjerojatniji je krivac za većinu nedavnih smrtnih slučajeva i ozljeda u Siriji – tzv. nervni agensi. To su ekstremno učinkoviti spojevi koji nemaju nikakvu drugu svrhu osim da služe kao bojni otrovi, tj. kao kemijsko oružje.
Ali kako je uopće došlo do toga da danas imamo nervne agense? Za odgovor na to pitanje moramo se vratiti stoljeće unatrag.
Kad pomislimo na Prvi svjetski rat obično zamišljamo slike ratnika u blatnim rovovima. Rovovi su pružali zaštitu objema stranama pa je napredovanje u ratnim operacijama često bilo ozbiljno ograničeno. Samo nekolicina generala bila je sposobna za vojne operacije koje bi donijele određeni napredak jednoj od zaraćenih strana.
Fritz Haber
Korak naprijed napravio je utjecajni njemački kemičar Fritz Haber. Poput mnogih patriotski nastrojenih znanstvenika tog vremena, bio je uključen u ratna vojna djelovanja. Haber je predložio inovativno rješenje za zastoj u rovovskim bitkama – korištenje plina klora. Ispravno je pretpostavio da ako se bilo koja trupa izloži djelovanju klora bez zaštite i pritom ne napusti rov, umrijet će.
Haber je 1915. godine nagovorio Njemačku vrhovnu komandu na eksperiment s klorom, pri kojem je u neposrednoj blizini ratišta u njemačkim rovovima postavljeno 5.000 spremnika pripravnih za djelovanje. Prva dva pokušaja su propala zbog promjene smjera vjetra, što je značilo da bi bilo kakvo otpuštanje plina utjecalo na njemačke, umjesto francuske i engleske vojnike.
Treći pokušaj pokazao se kao vrlo uspješan. Trupe koje su bile izložene djelovanju klora bili su Alžirci koji su se borili na strani Francuske. Mnogi su umrli ili pobjegli, ostavljajući tako prazninu u savezničkim redovima, što su Nijemci dobro iskoristili.
Britanci i Francuzi u roku mjesec dana odgovorili su na njemačku upotrebu klora na isti način. Klor je uskoro zamijenio još otrovniji plin – fozgen. Da bi se zaštitili od oba plina, vojnici su počeli koristiti gas-maske. No, 1917. godine Nijemci su uveli u upotrebu gorušičin plin, kasnije nazvan iperit po belgijskom gradu Ypresu gdje je prvi put korišten. To je plin iz grupe plikavaca koji, osim inhalacijom, u tijelo prodiru i preko kože.
Bilo je potrebno zaštitu gas-maskama nadopuniti odjećom koja štiti čitavo tijelo, što je situacija koja se uglavnom održala do današnjih dana. Gotovo polovica njemačkih kemičara bila je uključena u program kemijskog naoružanja, a slična situacija bila je i na savezničkoj strani.
1936. godine napravljen je nervni plin tabun, a 1938. sintetiziran je i sarin, koji je 1995. tijekom napada u tokijskoj podzemnoj željeznici prouzročio smrt 13 ljudi.
Posao je dovršio nadareni njemački kemičar Gerhard Schrader. On je radio na pronalaženju organofosfatnih insekticida za korištenje u poljoprivredi, koji bi smanjili potrebe Njemačke za njihovim uvozom. Nakon što je ustanovio da su kemikalije koje je dobio preotrovne za poljoprivredne potrebe, Schrader je obavijestio vlasti.
Za potrebe njemačke vojske napravljena su streljiva s tim agensima, ali kako je postojao strah da će ih Britanci i ostali također koristiti, te da će zbog njihove superiornosti u zraku Nijemci izaći kao gubitnici, oni nikad tijekom Drugog Svjetskog rata nisu upotrijebljeni.
Nakon završetka rata sovjetski, britanski i američki obavještajci doznali su sve o njemačkom sintetiziranju nervnih i još otrovnijih plinova koji su bili namijenjeni vojnoj uporabi, unatoč Ženevskom protokolu iz 1925. godine kojim je zabranjeno kemijsko i biološko oružje. Ali izvan zakona stavljeno je samo to da se oni ne smiju upotrebljavati pri napadu – države su ostavile sebi za pravo da se njime obrane u slučaju da budu napadnute, što znači da im je omogućena proizvodnja kemijskog oružja.
Ženevski protokol zamijenila je 1997. godine Konvencija o kemijskom naoružanju koja zabranjuje bilo kakvo korištenje, a potpisnice obvezuje na uništavanje svih zaliha takvog oružja, zabranu trgovanja i pristanak na nadzor i inspekciju kako bi se osiguralo pridržavanje konvencije. Dosada je 189 država potpisalo konvenciju, no među njima ne i Sirija.
Unatoč svim dogovorima i uspostavi pravila, pojedine zemlje sve donedavno nisu se toga pridržavale, a sigurno je i da neke od njih posjedovanje kemijskog oružja drže u tajnosti.
Bez kemičara ne možete napraviti kemijsko oružje. Fritz Haber bio je briljantan znanstvenik koji je 1918. godine dobio i Nobelovu nagradu za kemiju za sintezu amonijaka od dušika iz atmosfere, što je omogućilo napredak u proizvodnji umjetnih gnojiva i eksploziva. Haberova nagrada bila je kontroverzna i mnogi laureati odbili su prisustvovati ceremoniji dodjele.
Većina vlada u današnje vrijeme šalju signale da ne žele imati nikakve veze s kemijskim oružjem. Dio njihove politike je i nadzor vlastitih državljana kako bi se osiguralo da ne dođe do proizvodnje ili distribucije takvog oružja. Brojne znanstvene organizacije nastoje educirati kemičare i ostale znanstvenike kako bi bili svjesni opasnosti koje kemijsko oružje predstavlja, posebno za nenaoružane civile.
Događaji u Siriji to potvrđuju. Nažalost, preostaje samo nada da će svi znanstvenici, poput njihovih vlada, zauzeti jedinstven stav da je upotreba kemijskog oružja potpuno neprihvatljiva i da će im njihovi vlastiti moralni standardi zabraniti uplitanje u nešto tako užasno kao što je kemijsko oružje.
