Veliki prasak zapravo je iluzija iza koje se krije urušavanje zvijezde viših dimenzija, predlaže nova teorija o nastanku svemira.
(Credit: VICTOR DE SCHWANBERG/SCIENCE PHOTO LIBRARY)
Postoji mogućnost da je došlo vrijeme da se pozdravimo s teorijom Velikog praska. Naime, kozmolozi sada imaju novu teoriju koja bi mogla objasniti nastanak svemira, prema kojoj je svemir stvoren od izbačenih krhotina koje su nastale kad se četverodimenzionalna zvijezda urušila u crnu rupu. Ovakav scenarij pomogao bi u objašnjenju zašto je svemir prilično homogen u svim smjerovima.
Podsjetimo, dosadašnji model Velikog praska govori nam da je svemir nastao tako što je eksplodirao iz neke točke neizmjerne gustoće, nakon čega se nastavio širiti sve do danas. Ono što nitko dosad nije objasnio je što je moglo aktivirati tu eksploziju. Zakoni fizike koji su nam poznati do danas nažalost nam ne mogu objasniti što se točno dogodilo u tom trenutku. “Što se tiče fizičara, i zmajevi su mogli doletjeti iz te točke”, rekao je Niayesh Afshordi, astrofizičar na Institutu za teoretsku fiziku Perimeter u Kanadi.
Osim toga, teško je objasniti kako bi siloviti Veliki prasak iza sebe ostavio svemir koji ima gotovo u potpunosti ujednačenu temperaturu, jer kako se čini nije prošlo dovoljno vremena od nastanka svemira koje je potrebno da bi postigao temperaturnu ravnotežu, tj. kako bi temperatura u svim njegovim dijelovima bila podjednaka. Prema većini kozmologa, najvjerojatnije objašnjenje za tu ujednačenost temperature bilo bi to da je ubrzo nakon početka vremena neki nepoznat oblik energije “napuhao” mladi svemir brzinom koja je bila veća od brzine svjetlosti. Na taj bi se način mali komadić svemira s otprilike ujednačenom temperaturom mogao rastegnuti u prostran svemir kakvog promatramo danas. No, tu opet postoji problem, jer kako dodaje Afshordi, Veliki prasak bio je toliko kaotičan da nije jasno je li u početku uopće bilo tog malog komadića homogenog svemira koji bi se zatim mogao početi širiti.
U nedavno objavljenom članku Afshordi i njegovi kolege obratili su pažnju na prijedlog iz 2000. godine kojeg je osmislio tim stručnjaka u kojem je i Gia Dvali, trenutno fizičar na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Njemačkoj. U tom modelu, naš trodimenzionalni (3D) svemir zapravo je membrana koja pluta kroz rasut prostor koji ima četiri dimenzije. Afshordijev tim shvatio je da ako taj četverodimenzionalni (4D) prostor sadrži svoje četverodimenzionalne zvijezde, neke od njih mogle bi se urušiti te tako stvoriti četverodimenzionalne crne rupe, na isti način na koji masivne zvijezde u našem svemiru stvaraju crne rupe. Točnije, one također eksplodiraju kao supernova, naglo odbacujući svoje vanjske slojeve, dok se unutrašnji slojevi urušavaju u crnu rupu.
U našem svemiru crna rupa omeđena je sferičnom površinom zvanom horizont događaja. Dok je u uobičajenom trodimenzionalnom prostoru potreban dvodimenzionalan objekt, tj. površina, kako bi se stvorila granica unutar crne rupe, u opisanom četverodimenzionalnom prostoru bi horizont događaja četverodimenzionalne crne rupe bio trodimenzionalni objekt, odnosno oblik zvan hipersfera. Naime, kad su stručnjaci iz Afshordijevog tima modelirali smrt četverodimenzionalne zvijezde, pronašli su da bi izbačen materijal stvorio trodimenzionalnu membranu koja bi okruživala taj 3D horizont događaja te se postupno širila.
Autori govore da bi trodimenzionalni svemir u kojem živimo isto tako mogao biti samo membrana, i da rast te membrane mi vidimo kao kozmičko širenje. “Astronomi su izmjerili to širenje i prema njemu zaključili kako je svemir morao početi Velikim praskom, no to je samo iluzija”, rekao je Afshordi.
Ovaj model također uspješno objašnjava homogenost našeg svemira. Zbog toga što je 4D prostor mogao postojati tijekom neodređeno dugog perioda u prošlosti, mogla je postojati velika prilika za različite dijelove tog prostora da postignu ujednačenost, koju je zatim mogao naslijediti naš 3D svemir.
Međutim, i ova teorija ima svoje nedostatke. Ranije ove godine svemirski teleskop Planck, kojeg je lansirala Europska svemirska agencija (ESA), prikupio je podatke iz kojih su vidljive lagane temperaturne fluktuacije u kozmičkoj mikrovalnoj pozadini. Kozmička mikrovalna pozadina je rezidualno zračenje koje nosi otiske najranijih početaka svemira. Prikupljeni obrasci poklapaju se s predviđanjima standardnog modela Velikog praska i modela “napuhavanja”, no model crne rupe odstupa od Planckovih zapažanja za 4%. U nadi da će razriješiti ovo odstupanje, Afshordi je rekao kako on i njegov tim trenutno rade na izmjenama svog modela.
No, unatoč ovom neslaganju, Dvali je pohvalio genijalan način na koji je ovaj tim odbacio model Velikog praska. “Točka neizmjerne gustoće je fundamentalan problem u kozmologiji, a oni su promijenili povijest na način s kakvim se još nismo sreli”, rekao je Dvali. Također je dodao da, dok rezultati Planckovih promatranja dokazuju da je model “napuhavanja” zapravo točan, oni ipak pitanje o tome kako se to točno dogodilo ostavljaju otvorenim. “Istraživanje bi moglo pomoći u otkrivanju kako je napuhavanje započelo širenjem svemira kroz višedimenzionalnu stvarnost”, rekao je.
Izvor: Nature
