Za prosječnu osobu danas jedina korisna svrha ljudskog urina jest medicinska dijagnostika. No, u prošlosti su stvari bile znatno drugačije – urin je imao raširenu primjenu u industriji, medicini i svakodnevnom životu. Suvremeni znanstvenici nipošto se ne odriču se blagodati urina, proučavajući ga i konstantno nalazeći nove mogućnosti primjene – od liječenja neplodnosti do proizvodnje električne energije.
“Jednom otpad drugom blago” izreka je koja se u ovom slučaju može doslovno primijeniti. Za znanstvenike koji se bave proučavanjem urina on je prava riznica znanstvenog potencijala. Dugogodišnje istraživanje završeno u rujnu 2013. godine otkrilo je da se u urinu nalazi najmanje 3079 spojeva, od kojih 72 nastaju djelovanjem bakterija, 1453 iz samog tijela, a 2282 dolazi iz prehrane, lijekova, kozmetike ili okoliša. Dosada je bilo poznato oko 100 spojeva iz urina, a uobičajena medicinska dijagnostika mjeri ih tek 6-7. Profesor biologije i računalnih znanosti sa Sveučilišta u Alberti, David Wishart, navodi kako je urin nevjerojatno složen biofluid, “omiljen” znanstvenicima zbog toga što je sterilan i vrlo lako dostupan praktički u neograničenim količinama.
Suvremena otkrića i napredne tehnologije omogućile su sofisticiranu uporabu sastojaka ljudskog urina u različite svrhe, no kroz dugo povijesno razdoblje ljudi su na jednostavniji način, iskustveno, otkrivali i koristili njegove mogućnosti.
Jedna od prvih poznatih primjena urina bila je u kožarskoj i tekstilnoj djelatnosti, a najpoznatiji pisani tragovi o tome datiraju iz doba antičkog Rima.
Pecunia non olet
U doba starog Rima urin se koristio u praonicama kao izbjeljivač za toge te kao sredstvo za omekšavanje životinjske kože u kožarskim obrtima. Javni zahodi praznili su se u bazene odakle se urin prikupljao i prodavao ovim obrtnicima, pa je car Vespazijan uveo i poseban porez na kupovinu urina iz gradskog kanalizacijskog sustava, Cloaca Maxima. Pecunia non olet – novac ne smrdi, odnosno porijeklo novca ne umanjuje njegovu vrijednost, izreka koja se koristi do današnjih dana potječe upravo iz ovog razdoblja; car Vespazijan je tako odgovorio na primjedbe svoga sina Tita kako je prikupljanje poreza na urin degutantno.
Zbog svojstva urina da omekšava životinjsku kožu i tako olakšava kožarima uklanjanje dlake i svih ostataka životinje kako bi se dobio materijal podoban za preradu, urin se u kožarskoj branši nastavio koristiti još dugo vremena nakon cara Vespazijana, točnije sve do prve polovine 19. stoljeća.
Naime, sastojak urina koji je zaslužan za ova njegova svojstva je urea, tj. amonijak, koji iz uree nastaje uslijed amonijačnog vrenja zagrijavanjem i stajanjem urina. Amonijak u vodi djeluje kao nagrizajuća ali ne prejaka baza, čija visoka pH vrijednost razgrađuje organski materijal, odnosno u ovom slučaju životinjsku dlaku, ali kožu ne oštećuje već ju samo omekšava.
Iako je Johny Davy još 1811. godine prvi put sinteziro ureu, zasluge za sintezu uree pripisuju se Friedrichu Wohleru, koji je 1828. godine produkt kuhanja otopine amonijeva cijanita s vodom identificirao kao ureu – idetntičnu onoj iz ljudskog urina. Bio je to početak proizvodnje uree i kraj masovne uporabe urina u ove svrhe.
Urea je ujedno prvi sintetizirani organski spoj – prva organska tvar dobivena sintezom anorganskih tvari, što je predstavljalo začetke organske kemije.
Pranje rublja
Zahvaljujući istom sastojku urin je dugo vremena korišten kao sredstvo za pranje i uklanjanje mrlja s odjeće. Iako su stari Europljani poznavali sapun, mnoge su praonice preferirale urin, koji je zbog amonijaka uklanjao mrlje puno bolje od sapuna. Provjerite li sastojke mnogih suvremenih sredstava za kućnu higijenu i uklanjanje mrlja, osobito proizvoda za pranje stakala, na popisu ćete često pronaći i amonijak, koji se danas koristi dobiven iz laboratorija.
Tekstilna industrija
Urin se u tekstilnoj industriji koristio i zbog svog svojstva očuvanja i osvježavanja boja tkanine, djelujući kao razgrađujuće sredstvo koje je vezalo prirodne boje čvrsto uz tkanine i činilo ih trajnijima. U engleskoj tekstilnoj industriji urin je imao toliku važnost da se prikupljao u bačve i prevozio do Yorkshirea gdje je, pomiješan sa stipsom, dobivao još bolja svojstva za očuvanje prirodnih boja tkanina.
Vojna industrija
Recepti za barut na popisu sastojaka imaju ugljen i sumpor u malim količinama, ali glavni sastojak – kalijev nitrat KNO3 (poznatiji kao salitra) dobivao se isključivo iz urina sve do ranog 20. stoljeća kada se počeo masovnije proizvoditi u laboratorijima. Proizvođači baruta su sve od njegovih izumitelja, Kineza, prije 1100 godina pa dotada koristili mokraću kao prirodni izvor kalij nitrata. U različitim dijelovima svijeta koristili su se različiti recepti, ali znanstveni princip je isti: amonijak iz uskladištenog urina u reakciji s kisikom stvara dušik. Negativno nabijeni ioni dušika vežu se s pozitivno nabijenim ionima pepelnog taloga urina. Zahvaljujući pepelu ioni kalija su u izobilju, i uz malo filtriranja napravili ste kalijev nitrat.
Narodna medicina
Urin je odavno korišten kao glavni sastojak narodnih pripravaka za zacijeljivanje rana i ni više ni manje nego za – izbjeljivanje zubi. Svrha ovog pripravka dvojbena je uzmemo li u obzir miris urina, ali što se samog izbjeljivanja zubi tiče, djelotvornost je navodno zagarantirana. Još je starorimski pjesnik Katul prepričavao dogodovštinu s Egnatiusom koji se “smije cijelo vrijeme jer ima snježno bijele zube, a to postiže ispiranjem zubi i desni vlastitom mokraćom”. Zasluga pripada amonijaku kao aktivnoj tvari koja uklanja mrlje, baš kao i s odjeće.
Alternativna medicina
Terapija vlastitim urinom – Shivambu Shastra, poštovana je tisućama godina kao “Majka Ayurvedske medicine”. Kao metoda pomlađivanja opisana je u Damar Tantra spisima starim preko 5000 godina, te je smatrana božanskom manifestacijom kozmičke inteligencije. Od indijskih jogija oduvijek je korištena za oslobađanje kundalini energije. Ljekovitost se temelji na shvaćanju urina kao derivata krvi koji predstavlja riznicu hranljivih materija, enzima, hormona, prirodnih antitijela i drugih imunoloških obrambenih agensa. Urinoterapija se danas u alternativnoj medicini koristi u brojne svrhe, a smatra se da urin ima antibakterijsko, antivirusno, antigljivično, antikancerogeno, antikonvulzivno i antispazmičko djelovanje.
Suvremena medicina
I dok kao metoda izbjeljivanja zubi urin iz očitih razloga nije nikada bio previše popularan, kao priručno i uvijek dostupno sredstvo za zacijeljivanje rana koristili su ga i ne tako davno naši očevi i djedovi. Suvremena je medicina otkrila i druge korisne primjene urina. Glikoprotein HCG (humani korionski gonadotropin) izlučen iz urina je uobičajen sastojak injekcija gonadotropina koji se koristi u liječenju neplodnosti. Posebno je pogodan urin žena u postmenopauzalnoj dobi.
Suvremena dentalna medicina
Još jednom dolazimo do naizgled nemoguće veze – one između urina i zubi; matične stanice dobivene iz urina reprogramirane u neurone mogu se koristiti za rast zubi. Studija objavljena 2012. godine u stručnom časopisu Cell Regeneration Journal detaljno opisuje postupak korištenja ovih stanica za rast struktura jednakih ljudskim zubima, te se dodaje kako bi one mogle biti izvrstan materijal u regenerativnoj terapiji u zubnoj tehnologiji budućnosti. Prethodna istraživanja već su pokazala mogućnost generiranja inducirane pluripotentne stanice (iPSCs) iz uzoraka urina.
Proizvodnja električne energije
U srpnju ove godine znanstvenici s dva britanska sveučilišta i Robotskog laboratorija u Bristolu uspjeli su napuniti bateriju Samsung mobitela koristeći ljudski urin. Izvlačenjem energije kod prolaska oko pola litre urina kroz kaskade mikrobnih gorivih ćelija (MFC) uspjeli su napuniti bateriju telefona za nekoliko minuta razgovora i više sms-poruka. Ćelije na mikrobno gorivo su konvertori energije koji direktno pretvaraju organsku materiju u elektricitet, koristeći žive mikroorganizme.
2012. godine na sajmu inovacija u nigerijskom Lagosu tri tinejdžerke odnijele su glavnu nagradu za svoj izum generatora električne energije – na urin. Ovaj električni generator uz pomoć jedne litre ljudskog urina proizvodi dovoljno struje za 6 sati rada žarulje od 60 W. Problem kod generatora na urin je sigurnosne prirode – sustav je vrlo eksplozivan i u ovoj fazi nesiguran za praktičnu širu primjenu.
No, oba ova projekta, kao i svaka druga mogućnost iskorištavanja urina, u svakom slučaju zaslužuje daljnje istraživanje, zbog činjenice da se radi o jedinstvenom i uvijek dostupnom materijalu, koji zbog bogatstva svojih spojeva ima zaista veliki znanstveni potencijal.
