(Credit: philmckinney.com)
Može li kreativnost biti naučena? Na koji način možemo doći do velike, inovativne ideje? Postoji li neka najbolja metoda za generiranje velikog broja ideja? Za mnoge ljude odgovor na ove probleme najčešće je brainstorming, što je u našem jeziku poznato i kao ‘oluja mozgova’. Ono što bismo u rječniku mogli pronaći pod ovim pojmom jest da je to „privremena mentalna senzacija praćena nekontroliranim emocijama i silovitim ponašanjima”, no pitanje je može li jedna takva senzacija biti korisna u praktičnom svijetu, dakle kod rješavanja problema i osmišljavanja novih ideja, ili je njezina moć ipak malo precijenjena.
Metoda brainstorminga najčešće se koristi za generiranje što većeg broja mogućih rješenja određenog problema, dakle u situacijama u kojima se kvantiteta vrednuje više od kvalitete tih ideja. Prema tome, proizvod brainstorminga u najboljem slučaju jest širok raspon mogućih opcija ili rješenja koja zatim mogu biti prezentirana trećoj strani kvalificiranoj za odabir najboljeg rješenja. Osnovna pretpostavka na kojoj se temelji ova metoda jest da su „dvije glave pametnije od jedne” te da su grupe bolje u osmišljavanju novih ideja od pojedinca. Međutim, ova pretpostavka nije u potpunosti točna jer brainstorming zapravo funkcionira tek u posebnim uvjetima.
Postoji nekoliko veoma jednostavnih pravila brainstorminga. Prvo pravilo je pravilo slobode, prema kojem se sudionici potiču da budu drugačiji, da izađu iz okvira, slobodno razmišljaju i u rješenje unose bilo kakve lude ideje ili asocijacije. Tišina se ne dopušta, a sve ideje su prihvatljive, koliko god čudne one bile. Sljedeće pravilo je nepostojanje kriticizma. Kako bi se ohrabrilo stvaranje novih, ludih ideja, sudionici ne bi trebali osjećati kritiku ili neodobravanje od strane drugih sudionika. Dakle, sve ideje, bez obzira na svoju neuobičajenost, moraju biti jednako vrijedne.
Treće pravilo brainstorminga jest da je nadodavanje i nadograđivanje tuđe ideje sasvim u redu, što bi značilo da je dopušteno koristiti tuđe ideje, pratiti nekoga na novom, neuobičajenom putu i dalje razvijati njegovu ideju. Upravo zbog ovog pravila brainstorming je usmjeren na grupu ljudi, jer se pretpostavlja da grupa zbog svoje sinergije i posebne energije pruža stimulaciju svojim članovima. No, pitanje je funkcionira li to zapravo u svim uvjetima. Jedan veoma važan faktor u tome donose li grupe bolje odluke od pojedinaca leži u karakteristikama problema. Naime, važno je koliko je problem o kojem se donosi rješenje visoko ili nisko strukturiran.
Ako za primjer uzmemo problem koji zahtijeva nekoliko veoma specifičnih koraka i ima određen točan ili krivi odgovor, kao što je aritmetički problem ili križaljka, možemo se zapitati bismo li takav problem brže i točnije riješili sami ili kad bismo ga rješavali u grupi, zajedno s drugim ljudima. Ukratko, istraživanja su pokazala da grupe koje rješavaju takve visoko strukturirane zadatke imaju brža i točnija rješenja, ali im u usporedbi s pojedincima treba više vremena da dođu do tog rješenja. U jednom istraživanju sudionici su sami ili u grupi od ukupno petero sudionika rješavali nekoliko visoko strukturiranih problema, a usporedba njihovih rješenja temeljila se na broju točno rješenih problema i vremenu koje im je bilo potrebno da dođu do rješenja. Otkriveno je da je grupa u kojoj je zajedno radilo petero sudionika u prosjeku bila točnija od pet pojedinaca koji su radili samostalno. Međutim, ta grupa od pet sudionika u svom rješavanju problema bila je za čak 40% sporija od osoba koje su zadatke rješavale samostalno.
Dakle, zaključak takvih istraživanja bio bi da su grupe točnije, ali sporije. Ovakva prednost grupa mogla bi se iskoristiti na način da se udruže resursi pojedinaca i kombinira njihovo znanje kako bi se dobio širok raspon pristupa određenom problemu. No, kako bi ta prednost grupe bila i ostvarena, potrebno je da njezini članovi zaista imaju znanje i vještine potrebne za rješavanje problema, da bi pomoću njih stvarno mogli doprinijeti rješenju. To znači da će dvije glave uistinu biti pametnije od jedne samo u slučaju kad su obje jednako pametne, a član grupe koji nema dovoljno znanja neće imati dobar utjecaj na rad grupe.
No, problem koji se pojavljuje u stvarnom svijetu jest da se organizacije najčešće ne suočavaju s visokostrukturiranim zadacima. Ne postoje dobro poznati koraci u rješavanju, kao ni očito točno ili pogrešno rješenje problema. Takvi problemi nazivaju se niskostrukturirani problemi, a za njihovo je rješavanje potrebno kreativno razmišljanje. Naprimjer, kompanija koja odlučuje na koji način će u proizvodu koristiti novorazvijenu kemikaliju suočava se s niskostrukturiranim zadatkom. Drugi primjeri takvih zadataka bili bi osmišljavanje novog imena, slike ili loga za proizvod ili pronalaženje novog načina upotrebe poznatih stvari.
Iako bi se moglo očekivati da će grupa ljudi zbog složenosti takvih kreativnih zadataka biti u prednosti, to zapravo nije slučaj. Istraživanja su pokazala da su u takvim niskostrukturiranim, kreativnim zadacima pojedinci uspješniji od grupe ljudi. Točnije, u jednom je istraživanju ljudima dano 35 minuta da razmisle koje bi sve mogle biti posljedice toga da svi ljudi iznenada oslijepe. Uspoređivao se broj odgovora grupe od sedmero sudionika, grupe od četvero sudionika te pojedinaca koji su odgovarali na isto pitanje. Otkriveno je da su pojedinci bili mnogo produktivniji od grupa, te da su do svojih odgovora dolazili mnogo brže.
Prema ovakvim rezultatima istraživanja čini se da često vjerovanje u prednosti grupa nije u potpunosti točno. Brainstorming se u organizacijama najčešće koristi na kreativnim problemima, ne uzima se u obzir znanje članova grupe, a i zadaci s kojima je grupa suočena su najčešće niskostrukturirani, kao što je već spomenuto osmišljavanje imena za novi proizvod. Drugim riječima, brainstorming se paradoksalno najčešće koristi kad ima najmanji učinak, a rijetko se koristi kad je zapravo najučinkovitiji.
Izvor: PsychologyToday
