Zemlja ima vlastitu zaštitu od solarnih oluja. Po prvi put su sateliti i zemaljski detektori vidjeli izbojak plazme koji šalje Zemlja, kako bi se suprotstavila udaru eksplozivno nabijene solarne materije. Otkriće potvrđuje dugogodišnju teoriju o Zemljinom magnetnom okruženju i nudi nam mogućnost promatranja obrane planeta.
„To je promijenilo način gledanja na to kako sustav funkcionira”, kaže Joe Borovsky s Instituta za svemirske znanosti u Boulderu, Colorado. „Zemlja nije tu samo da stoji i prima sve što joj nanesu solarni vjetrovi. Ona se zapravo protiv toga bori.”
Zemlja je stalno okružena mjehurom magnetizma koji zovemo magnetosferom i koja nas štiti od glavnine solarnih vjetrova koji su zapravo visokoenergetski nabijene čestice u stalnom kretanju od Sunca do Zemlje.
Ponekad se, međutim, silnice Sunčevog magnetnog polja povežu izravno sa Zemljom u procesu kojeg zovemo magnetna rekonekcija, čime nastaju pukotine u magnetosferi. Nabijene čestice ovim putem mogu teći u Zemljinu atmosferu, što dovodi do pojave fantastične polarne svjetlosti, kao i do geomagnetnih oluja koje mogu opustošiti navigacijske mreže i sustave.
Plin u Zemljinoj gornjoj atmosferi ioniziran je Sunčevim ultraljubičastim zračenjem, a plazma koja pritom nastaje ostaje zarobljena u mjehuru magnetnih polja koja prstenasto okružuju Zemlju. Prijašnja promatranja plazmosfere pokazala su da pojedini izbojci katkad napuštaju ovo područje.
Postojeća teorija ukazuje da super-snažno električno polje sa Sunca može povući plazmu natrag iz plazmosfere pri rekonekciji. Ako takav plazmeni izbojak dosegne granicu između zemljinog i Sunčevog magnetnog polja, nastaje tampon zona zgusnute materije. To otežava silnicama magnetnog polja da se ponovo povežu i potaknu moguću rekonekciju.
Promatranjem sa Zemlje može se vidjeti formiranje izbojka, ali rezolucija nije dovoljno dobra da bi se zasigurno ustvrdilo dospijeva li materija do magnetne granice.
Brian Walsh iz NASA-inog centra za svemirske letove Goddard u Greenbeltu, Maryland, zajedno s kolegama riješio je i taj problem. U siječnju 2013. godine GPS senzori na terenu mapirali su elektrone u gornjim dijelovima atmosfere, kad su primijetili izbojak povećane elektronske gustoće koji se izvija sa sjevernog pola ukazujući na činjenicu da se oblak plazme kreće u smjeru Sunca.
U isto vrijeme tri NASA-ine svemirske letjelice THEMIS, koje su dizajnirane za promatranje solarnih oluja, prelazile su preko magnetne granice gdje se događaj odvijao. Letjelice zu zabilježile stopostotno povećanje broja elektrona na graničnom području, koje najvjerojatnije potiče od plazmenog izboja.
„Po prvi put bilo je moguće pratiti čitav ciklus plazme koji se proteže od atmosfere do granice magnetnog polja Zemlje i Sunca”, kaže Walsh. „Ona dospijeva do te granice i pomaže u našoj zaštiti, zadržavajući solarne vjetrove koji se obrušavaju na nas.”
Ne stvaraju sve solarne oluje plazmene oblake. Zbog toga su zemaljska promatranja i dalje od vitalne važnosti za razumijevanje ovog fenomena. „Mjerenja sa svemirskih letjelica mogu se obaviti samo ako se letjelica u pravo vrijeme nađe na pravom mjestu, dok se mjerenja sa zemaljskih stanica mogu obavljati stalno”, kaže Walsh. „Želimo saznati u kojem trenutku Zemlja odlučuje da nas zaštiti, a sada nam je to i omogućeno.”
Izvor: NewScientist
