Pareidolija – vidite li lica tamo gdje ih nema? (15 primjera)

Iako su tek rijetki čuli za pojam pareidolije, većina ljudi ju je prije ili poslije doživjela – naravno, nisu znali da pojava zapravo ima ime. Danas ćemo vas upoznati s pareidolijom (pareidolia), psihološkim fenomenom koji se igra s našom percepcijom na način da u neživim stvarima i apstraktnim uzorcima vidimo oblike, lica i objekte koji zapravo tamo ne postoje.

Jeste li ikada promatrali oblake i tražili oblike ili pak pomislili da utičnica izgleda kao da ima oči? To je pareidolija. O njoj ćete danas saznati puno toga, uključujući i razlog zašto se pojavljuje, treba li se liječiti i postoji li neka korelacija s drugim mentalnim problemima.

Otkud riječ pareidolija?

Pareidolija opisuje trenutak u kojem osoba neki doživljaj ili stimulans stavlja u kontekst koji svakako nije konkretan, već apstraktan ili nepostojeći. Zapravo, pareidolija može biti i auditivna, odnosno ljudi nerijetko u ponavljajućim zvukovima čuju riječi koje tamo ne pripadaju – dobar i čest primjer jest vrtnja ventilatora ili zvuk veš mašine u kojem ljudi razaznaju riječi.

Riječ pareidolija spoj je riječi „para“ (uz, pored, sa) te „eidolon“ (oblik, forma). Na neki način, sama riječ sugerira kakav je ovaj fenomen – nešto s formom ili nešto s oblikom. Riječ je prvi put iskoristio Karl Ludwig Kahlbaum, psihijatar iz Njemačke. Osim što je bio ravnatelj mentalne bolnice u Görlitzu, pisao je znanstvene radove vezane za optičke, auditivne i taktilne varke – zapravo, varke na svim našim osjetilima.

Danas Englezi tvrde da je riječ „pareidolia“ sinonim za parcijalnu halucinaciju, odnosno iskrivljenu percepciju. U svakom slučaju, radi se o jednom zanimljivom psihološkom fenomenu, a u nastavku ćemo razgovarati o tome je li pareidolija bolest. Možda ćete biti iznenađeni odgovorom!

Je li pareidolija bolest?

Odmah ćemo reći da pareidolija nije bolest! Ovaj psihološki fenomen nije nužno razlog da se zabrinete niti je znak neke mentalne bolesti. Istina je da se može javiti kod ljudi koji već imaju Parkinsonovu bolest, shizofreniju ili pak neku drugu bolest koja napada živčani sustav, ali svakako ova stanja ne moraju uvijek doći u paru.

Također, ljudi s opsesivno kompulzivnim poremećajem te ljudi na spektru autizma češće će izraziti svoje pareidolične tendencije, možda ih podijeliti s drugima i slično… Ipak, to ne znači da je pareidolija znak ovih poremećaja niti da će uvijek biti u paru. Dakle, pareidolija nije medicinsko stanje koje se liječi ili koje se tretira lijekovima, antibioticima, antipsihoticima. Zapravo nije potrebna niti psihoterapija.

Zašto se ovaj fenomen događa?

Psiholozi koji se bave razvojem čovjeka pokušali su brojnim teorijama objasniti pareidoliju. Ona često uzrokuje da ljudi prepoznaju lica u apstraktnim objektima poput peciva ili kamena. Neki stručnjaci smatraju da je razlog tome to što su ljudi „programirani” tako da prepoznaju druge ljude i da zbog toga vide ljudska lica tamo gdje ona ne postoje. Osim toga, ljudi su kroz vrijeme naučili paziti na predatore i zbog toga njihov mozak intenzivno reagira na nešto što izgleda kao potencijalna prijetnja.

Nouchine Hadjikhani s Harvarda smatra da je pareidolija zapravo evolucijsko naslijeđe – ljudi su evoluirali tako da zapažaju lica od rođenja. „Novorođenče staro tek nekoliko minuta svu će svoju pozornost usmjeriti na nešto što ima općenite karakteristike lica, a ne na nešto što ima iste elemente, ali je nasumično raspoređeno.”

Neuroznanstvenik sa Sveučilišta Northwestern mišljenja je da je pareidolija posljedica načina na koji naš mozak procesuira informacije. Prema njemu, mozak konstantno filtrira linije, oblike i boje i, dajući im značenje, čini te slike smislenima povezujući ih sa stečenim znanjem. No, ponekad stvari koje su dvosmislene povezujemo s nečim što možemo jednostavnije imenovati i identificirati.

Neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Londonu, Sophie Scott, smatra da pareidolija može biti rezultat ljudskih očekivanja. „Činjenica da netko vidi lik Isusa u tostu više govori o njegovim očekivanjima i o tome kako interpretiraju svijet na temelju tih očekivanja nego o tome što se doista nalazi na tostu.” Koji god uzrok bio u pitanju, ovaj psihološki fenomen poprima različite oblike.

Generalno prihvaćeno mišljenje jest da je ljudski mozak napravljen za prepoznavanje uzoraka, odnosno ima mu smisla naći sve uzorke koje može kako bi si olakšao proces obrade informacija. Na neki način, kako se ne bi svaka stvar morala obrađivati zasebno, naš mozak trudi se naći zajedničke uzorke i na taj način sam sebi „skratiti put“ do zaključaka.

Djeca također imaju pareidoliju, a ista nije razlog za brigu. Kod djece je kreativnost vrlo intenzivno izražena i sasvim je normalno da prepoznaju uzorke. Što osoba više mašta, to će češće iskusiti pareidoliju. Oni će u igračkama nerijetko vidjeti kreativne mogućnosti, odnosno od kamena mogu napraviti životinje, od drveća lutke i od trave juhu. Dakle, pareidolija je usko povezana s kreativnim razmišljanjem i ne morate brinuti da će dijete patiti u životu zbog navedenih ponašanja.

Primjeri pareidolije – koja ste iskustva od ovih 15 doživjeli i vi?

Možda je pareidolija na početku dosta zbunjujuć koncept jer znamo da se radi o nečem što apstraktne stvari konkretizira, a nismo ni sami sigurni kako to onda izgleda. Najbolje je da vam pareidoliju objasnimo kroz 15 najpoznatijih primjera. Sigurni smo da ste i sami u nekom trenutku doživjeli ove stvari i da ste iskusili pareidoliju. Bez duljenja, evo naše liste…

1. Lice na Mjesecu. Jedan od najpoznatijih primjera pareidolije jest lice koje možete vidjeti na mjesecu, odnosno lice koje je stvoreno od kratera i udubina. Ljudi koji proučavaju mjesec nerijetko kažu kako na njegovoj neurednoj površini mogu uočiti razne slike, a neke od njih uključuju i ljudska lica.
2. Lica i životinje u oblacima. Sigurno ste i sami barem jednom promatrali oblake i pokušali u njima naći neki uzorak. Ova kreativna aktivnost također je primjer pareidolije, a može biti i odlična aktivnost na pikniku!
3. Čovjek u planini. Granitno kamenje u New Hampshireu mnogi su ljudi smatrali prokletim ili legendarnim upravo zbog dijela na kojem se može razaznati ljudsko lice! U 2003. godini, ovo kamenje, odnosno dio planine, urušilo se i potvrdilo razna praznovjerja koja su ljudi stvorili.
4. Isus u hrani. Da, dobro ste pročitali! Neobično velik broj ljudi tvrdi kako je vidio lik Isusa u hrani, specifično na kruhu, tostu ili palačinkama! Kad ispeku, odnosno poprže hranu, ljudi nerijetko uoče božanske likove na svojoj hrani.
5. Lice na Marsu. Baš kao što su ljudi pronašli lice na Mjesecu, tako je 1976. godine uređaj koji je NASA poslala u svemir registrirao oblik na Marsu koji je izgledao kao ljudsko lice. To se lice nazvalo Cydonijino lice jer je tako nazvan taj specifični dio Marsa.
6. Ljudi i životinje u drvu i mramoru. Drvo ima godove koji oponašaju razne oblike te koru koja se može formirati na vrlo zanimljive načine. Mramor također ima oblike i mrlje koji sugeriraju lica i životinje. Posebno je često vidjeti da djeca u djetinjstvu pregledavaju pločice i radne površine u kući pronalazeći razne zanimljive oblike koji ih asociraju na neku životinju ili objekt.
7. Čovjek iz sjene. Jeste li ikada iz kreveta promatrali neku sjenu koju u vašoj sobi stvara dekoracija ili pak kaput na vratima? Ako vam se u tom trenutku činilo kao da sjena ima lice i kao da se gledate oči u oči s nekime tko ne bi trebao biti u vašoj sobi, zapravo ste iskusili pareidoliju.
8. Čujete li i vi svoj alarm? Vjerovali ili ne, nekolicina ljudi kroz život ima nekoliko iskustava u kojima čuju svoj alarm za buđenje u situacijama u kojima alarma uopće nema. Ponekad čujemo tuđe alarme ili zvukove za poziv i na trenutak se uplašimo da to zvoni nešto naše, a mi ne čujemo!
9. Zvijezde koje tvore razne oblike. Svi znamo da postoje zviježđa, ali zapravo je na nebu vrlo teško razaznati oblike istih. Ipak, svi se nekako trudimo prepoznati geometrijske oblike, životinje, ali i mitološka bića.
10. Majka Božja u siru. Da, dobro ste čuli! 2004. godine, žena je prodala otopljeni sir, odnosno prženi tost sa sirom na eBayu jer je isti izgledao baš kao slika Marije. Prodala ga je za, ni više ni manje, 28 tisuća dolara.
11. Auti zaista izgledaju kao ljudi? Disney je možda bio u pravu kad je napravio animirani crtić Auti. Mnogi ljudi tvrde kako prednji dio automobila nerijetko izgleda kao automobil, odnosno da svjetla u kombinaciji sa simbolom i rešetkama stvaraju lice – neki automobili su ljuti, a neki iznenađeni.
12. Iznenađena lica u godovima drveta. Jedan od najčešćih primjera pareidolije uključuje upravo godove drveća. Nerijetko na panju možemo uočiti oblike koji podsjećaju na lica, a zbog toga što su većinom kružni, uglavnom se radi o iznenađenim izrazima.
13. Drveće koje izgleda kao čudovište. Djeca ponekad svojim roditeljima tvrde kako su na njihovim prozorima čudovišta, a roditelji ih uvjeravaju da se radi samo o snu. Ipak, djeca mogu biti u pravu – ukoliko pored prozora postoji drveće, moguće je da u kretanju izgleda kao osoba ili čudovište. Ovakve priče nerijetko slušaju i dječji psiholozi.
14. TV statika koja izgleda kao priroda… Onaj takozvani „zamrznuti“ izgled televizora, odnosno crno-bijela TV statika nekima je isključivo statika, a neki u njoj pak vide razne slike prirode. Kažu da, ukoliko dovoljno dugo gledate u TV, možete vidjeti gotovo sve što zamislite.
15. Lice u vatri. Jeste li ikad zapalili vatru i pomislili kako ta ista vatra zapravo izgleda kao lice? Mnogi tvrde da je micanje vatre jako slično mimikama lica i neke vrlo strašne priče s kampiranja govore upravo o ovom fenomenu!

Rorschachov test – pareidolija na djelu

Sigurno ste čuli za takozvani „test s tintom“, odnosno Rorschachov test u kojem osoba promatra razne slike koje izgledaju kao prolivena tinta i objašnjava ispitivaču što vidi. Naravno, sada nam je odmah jasno da se radi o pareidoliji, odnosno da osoba koristi svoj mozak kako bi dopunila sliku i uočila neki uzorak.

Hermann Rorschach psiholog je iz Švicarske i prvi se dosjetio ove ideje. Poanta testa jest da ispitivač uoči neke uzorke u načinu na koji osoba koja gleda u slike uočava uzorke. Da, zvuči komplicirano, ali zapravo i nije. Samo kažete što vidite, a osoba koja moderira ispit zapravo se pokušava staviti u vašu poziciju i shvatiti zašto vidite baš to što vidite.

Obično se osobi pokazuje oko deset slika i sam test ne traje predugo. Koristi se u kontekstu psihološke evaluacije, forenzičkih ispitivanja, ali i pri zapošljavanju. Ovaj test relativno je kontroverzan i mnogi tvrde da se njime ne može reći ništa konkluzivno, stoga se nikada ne koristi kao samostalan alat, već jedna od stvari koja može biti od pomoći u nekom kontekstu.

Neki kažu kako se test može koristiti u svrhu dijagnosticiranja shizofrenije i sličnih poremećaja ličnosti, ali to je svakako kontroverzno mišljenje, a od 2021. službeno se ovaj test ne smije samostalno koristiti za službene evaluacije. Zbog toga, ako ste se susreli s nekim tko koristi ove testove kao službene testove u evaluaciji bolesti, svakako shvatite to kao potencijalan problem.

Može li pareidolija biti opasna?

Sama po sebi, pareidolija nije opasna, odnosno nije bolest od koje ćete patiti u smislu da se morate liječiti. Ipak, pojava pareidolije u stvarnom životu može biti opasna u nekim situacijama, prvenstveno u onim situacijama gdje subjektivnost nije poželjna. Očito je da će to biti u znanstvenim situacijama ili u karijerama u kojima ljudi cijelo vrijeme moraju biti vrlo fokusirani i objektivni.

Primjer je iščitavanje radioloških slika – doktori ne smiju biti subjektivni i na tim slikama naći nešto što ne postoji te tako uznemiriti pacijenta. Još jedan primjer kada pareidolija može biti problematična jest onaj s drvećem i čudovištima – djeca zaista lako razvijaju strahove i fobije, a ovaj psihološki fenomen jako lako može dodatno pogoršati tu situaciju.

Još jedna situacija u kojoj je ovaj fenomen opasan jest ona u kojoj ljudi stvore neke teorije zavjere i šire pogrešne informacije. Recimo, takozvano lice na Mjesecu pokrenulo je puno teorija zavjere o ljudima koji se skrivaju na Mjesecu ili ispod njene površine, u tunelima. Naravno da su takve informacije štetne svima nama.

Zašto je religijska pareidolija tako česta?

Racionalna objašnjenja pareidolije nisu uvijek poželjna, pogotovo u slučajevima kada ljudi vjeruju da vide neki lik u kojem vide religijsko značenje. Ako nekome kažete da ono što vidi ne postoji, već da je to pareidolija, osoba može pomisliti kako direktno napadate samu religiju te da ih pokušavate uvrijediti.

Ljudi koji su doživjeli religijsku pareidoliju često se suočavaju s teškim životnim problemima, što ih dovodi do želje i potrebe da ostvare povezanost s Bogom. Iako je to dosta kontroverzna tema, postoje pretpostavke da je dobar dio vjerskih ukazanja zapravo samo ukazanje pareidolije, odnosno da ljudi vide ono što žele vidjeti.

Pareidolija u umjetnosti i medijima

Pareidolija je nerijetko umjetnički alat. Ona služi za proširenje osobnih horizonta te umjetnici vole koristiti istu kako bi dali osobi šansu da „stvara“ unutar njihove umjetnosti. Ideja je da stvari ostanu apstraktne ili nedorečene te osoba može sama zaključiti što ona misli da je najbitnije, odnosno najtočnije u toj situaciji. Tako će netko reći “sto ljudi, sto čudi”, odnosno “sto ljudi, sto različititih slika”.

Nadrealizam koji ćete najčešće povezati sa Salvadorom Dalijem i Maxom Ernstom dobar je primjer pareidolije jer je većina djela apstraktna, oblici nisu egzaktni i sve je nekako pomiješano i nejasno. Baš takva umjetnost daje nam mogućnost da i sami zaključimo što je na slici te će svatko naći ono što je njemu najzanimljivije.

Fotografi se pareidolijom igraju na način da slikaju nešto polovično ili pak u sjeni pa tako sami moramo zaključiti o čemu se radi. Optičke iluzije fantastičan su način da treniramo svoju pareidoliju, a u svijetu filma pareidolija je popularna u indie žanru gdje često između scena možemo vidjeti nerijetko apstraktne prikaze određenih objekata ili ljudi.

Pareidolija nije samo vizualna – 3 primjera

Kako bismo vam dokazali da pareidolija nije samo vizualna, uz primjer koji smo spomenuli vezan za jutarnji alarm, želimo vam predstaviti još tri primjera koje ste zasigurno iskusili. Možda uopće ne znate da je ovo pareidolija!

1. Zove li netko vaše ime? Nerijetko se ljudi žale kako, pogotovo ako su doma sami ili dugo nisu u kontaktu s ljudima, čuju vlastito ime – kao da ih netko doziva. Ovo iskustvo može biti poprilično strašno, ali vrlo je vjerojatno rezultat toga da je vaš dom vrlo vjerojatno mjesto gdje vas ljudi najčešće dozivaju.
2. Dodir koji nas plaši. Jeste li ikada vidjeli one igre u kojima ljudi zatvorenih očiju moraju prepoznati nešto što dodiruju? Ako dodiruju nešto što je mekano ili ima krzno, ljudi će se veliku većinu vremena uplašiti. Razlog tome jest činjenica da nas vlastiti mozak uvijek pokušava zaštititi i mi zapravo uvijek nekako čekamo najgori mogući ishod – što ako nas nešto ugrize?
3. Hrana koja podsjeća na drugu hranu. Jeste li ikada možda u usta stavili nešto što vas je podsjetilo na neku totalno drugu hranu? Ovo se nerijetko događa sa prženom hranom jer nju karakterizira miris prženog ulja pa tako stavljajući komad prženog krumpirića na jezik, možda osjetite pržene srdele.

Zaključak

Mnogi ljudi dožive pareidoliju u nekom trenutku života – bilo da šeću šumom, slušaju glazbu ili se odmaraju na plaži. Nekad je ona rezultat emotivnog stanja osobe, a nekad je potpuno slučajna. Razlike u tome kako ljudi percipiraju stvari mogu objasniti zašto neki ljudi vide određene oblike u apstraktnim slikama i zašto neki čuju stvari koje drugi ne čuju.

Dakle, pareidolija nije opasna i nije razlog za brigu ukoliko nemate nikakve druge simptome koji bi sugerirali da imate bolest živčanog sustava. Ne brinite i uživajte u kreativnosti koju vam donosi pareidolija.