Zaista je zanimljivo kad znanstvenici otkriju nešto neobično u prirodi. U početku nemaju pojma što je to, no nakon desetljeća istraživanja, dokazi se gomilaju zajedno s razumijevanjem stvarne prirode neobičnog objekta.
Jedan od zanimljivijih slučaja su i kvazari.
1960-ih prvi su radio teleskopi upereni u nebo i vrlo ubrzo znanstvenici su nabasali na neobjašnjivu misteriju. Otkrili su radiovalove koje emitiraju Sunce, Mliječna staza i nekoliko zvijezda, ali su nabasali i na bizarne objekte koje tada nisu mogli objasniti. Ti objekti vrlo su maleni i vrlo sjajni, a nazvali su ih „kvazi-stelarni objekti” ili „kvazari”.
Potom je krenula rasprava o tome što su zapravo kvazari.
Prvo su otkrili da se radiovalovi koje emitira kvazar kreću brzinom većom od 100 000 m/s (trećina brzine svjetlosti). Potom su zaključili da su kvazari možda vidljive distorzije gravitacije crne rupe, ili možda predstavljaju bijele rupe, odnosno završetke crvotočina? A s obzirom na brzinu emitiranja, moraju biti jako, jako udaljeni od Zemlje, otprilike 4 milijarde svjetlosnih godina. Znanstvenike je zbunila i količina energije koju kvazari emitiraju – može se usporediti s količinom energije koju emitira cijela galaksija sa sto milijardi zvijezda.
Što može proizvesti toliko energije?
U tom su trenutku astronomi postali kreativni. Možda kvazari nisu uistinu toliko sjajni, već je naše razumijevanje veličine i širenja svemira pogrešno. Ili možda gledamo izum neke daleke civilizacije, koja je sve spregnula sve zvijezde svoje galaksije u neki oblik izvora energije.
No, potom su se 1980-ih astronomi počeli slagati s teorijom aktivnih središta galaksija kao izvora kvazara – što bi značilo da su ustvari različiti objekti, poput kvazara, blazara (vrlo kompaktnih kvazara) i radio galaksija, zapravo jedan objekt, no promatrani iz različitih kutova gledišta, te da neki mehanizam potiče galaksije da izbacuju mlazove radijacije iz svojih središta.
No, koji je to mehanizam?
Svi znamo da sve galaksije imaju supermasivne crne rupe u svojim središtima; neke od njih imaju milijardu puta veću masu od Sunca. Kad se neki materijal približi crnoj rupi, srasta s granicom crne rupe. Potom se zagrijava na milijune stupnjeva Celzijusa i izbacuje nevjerojatne količine radijacije. Magnetske sile crne rupe stvaraju dvostruku mlaz materijala koji se rasipa svemirom milijunima svjetlosnih godina. To predstavlja AGN (eng. active galactic nucleus), aktivnu jezgru (ili središte) galaksije.
Kad su ti mlazovi u vertikali s našom Zemljom, možemo vidjeti radiogalaksiju. Ako su mlazovi pod nekim kutom, vidimo kvazar. A ako gledamo ravno u unutrašnjost mlaza, vidimo blazar. Odnosno, sve je to isti objekt, gledan iz različitih perspektiva.
Ponekad supermasivnim crnim rupama ponestane materijala za „hranjenje”. Ako se to dogodi, mlazovi energije splašnjavaju i gase se sve dok se nešto drugo ne približi i ne potakne cijeli sustav da se ponovno pokrene. Mliječna staza ima supermasivnu crnu rupu u svom središtu koja je ostala bez „hrane”. Prema tome, nema aktivnu jezgru i ne očitava se kao kvazar nekoj udaljenoj galaksiji. Možda je naša galaksija „bila” kvazar u prošlosti i možda će to ponovo „biti” u budućnosti. Za otprilike 10 milijardi godina, kad će se Mliječna staza i Andromeda (naša najbliža galaksija) sudariti, supermasivna crna rupa u Mliječnoj stazi možda će se „nahraniti” novim materijalom i ponovno „postati” kvazar.
Izvor: UniverseToday