Premda ih nije iznenadilo to što zadatak smatraju teškim, istraživače je ipak bez riječi ostavila spoznaja o tome koliko je daleko čovjek u stanju ići da bi ga izbjegao. A zadatak? Trebalo je samo sjediti u fotelji i ne raditi ništa osim razmišljati.
Nekima je pomisao na to bila toliko odbojna da im se sigurnijom učinila zastrašujuća mogućnost da sebi daju blage elektrošokove kako bi tako razbili monotoniju.
Čak dvije trećine muškaraca pritisnulo je dugme koje im je dostavilo bolni udar tijekom 15-minutne osame. Jednom od ekstremnih ispitanika razmišljanje se učinilo toliko nepodnošljivim da se odlučio za elektrošok čak 190 puta.
Pod jednakim uvjetima samo je četvrtina žena pritisnula dugme. Razlika se, smatraju znanstvenici, javlja zbog toga što muškarci jednostavno traže više uzbuđenja.
Izvještaj psihologa sa Sveučilišta Harvard i Virginia jedan je od rijetkih koji se pozabavio pitanjem zašto je većini ljudi tako teško ne raditi ništa.
Oni su u više od 11 odvojenih studija pokazali da ljudi mrze biti ostavljeni sa svojim mislima, bez obzira na dob, obrazovanje, imovinsko stanje ili vrijeme koje provode na socijalnim mrežama i pametnim telefonima.
Timothy Wilson, voditelj istraživanja, rekao je da rezultati nisu nužno odraz ritma modernog života ili širenja mobilne telefonije i socijalnih mreža. Zapravo su ove stvari popularne zbog našeg stalnog poriva da se nečim bavimo, radije nego da ne radimo baš ništa.
U prvoj fazi pokusa sudionici su bili studenti, ostavljeni sami, bez telefona, knjiga, pribora za pisanje, u praznoj sobi i s uputom da se posvete razmišljanju. Jedino čega su se morali pridržavati je da ostanu sjediti i da ne spavaju. Nekima je točno određeno, a nekima neodređeno, vrijeme od 6 do 15 minuta osame.
Nakon isteka vremena, sudionici su ispitani. U prosjeku, doživljaj im nije bio ugodan. Morali su se boriti sami sa sobom kako bi ostali usredotočeni, a umovi su im nasumično lutali iako ih ništa nije ometalo. Ni to što su imali vremena da razmisle na što će se točno usredotočiti , nije im ni najmanje olakšalo zadatak.
Kako bi ispitali jesu li ovakvi rezultati prisutni samo kod studenata, znanstvenici su regrutirali više od 100 ljudi od 18-77, dovedenih iz crkve i s tržnice. Ni njima se nije svidjelo biti prepušten sebi i svojim mislima.
No, većina zapanjujućih rezultata tek slijedi. Kako bi provjerili bi li možda više željeli nešto loše nego uopće ništa, studentima je dana mogućnost primanja blagih električnih udara.
Pri prethodnoj procjeni stupnja neugodnosti, nakon što su im elektrošokovi demonstrirani, svi studenti su bili složni u procjeni da bi rado platili nekom da ih izbjegnu.
Na veliko iznenađenje istraživača, 12 od 18 muškaraca i 6 od 24 žene, dalo je sebi do 4 elektrošoka.
„Ono što iznenađuje je da je biti sam sa svojim mislima toliko odbojno, da je sudionike natjeralo da sebi daju elektrošokove za koje su prethodno izjavili da bi platili da ih izbjegnu”, kažu znanstvenici.
Jessica Andrews-Hanna sa sveučilišta Colorado smatra da bi studenti vjerojatno rado sami sebe šokirali strujom, ako bi tako mogli učiniti dosadno predavanje zanimljivijim. No, ona smatra da su potrebna dodatna saznanja o njihovoj motivaciji u Wilsonovoj studiji.
Izvor: TheGuardian
