Postoje dokazi da je čovječanstvo religiozno još od ledenog doba, možda i od svojih samih početaka. Etnografija je zabilježila da je religija bila sastavni dio svake plemenske, primitivne zajednice, svakog arhaičnog, predmodernog društva. Religija je, čini se, bila mnogo življa i snažnija u arhaičnim društvima nego što je u današnje vrijeme u Aziji, Americi i Europi.
Naprimjer, australski Aboridžini provodili su mjesece u religioznim ritualima i običajima. Religija i magija imale su velik utjecaj na njihov svakodnevni život. Izgleda da religija ima veću ulogu u društvima na niskom stadiju razvoja nego u društvu na visokom stupnju razvoja. Zapravo, u arhaičnom društvu niste mogli pronaći niti jednu osobu koja bi posumnjala u postojanje mističnih sila, poput duhova, čarobnjaka ili božanstava.
Prema istraživanjima francuskog povjesničara Luciena Febvrea, u 16. stoljeću u Europi nije postojao niti jedan ateist. Prvi ateisti pojavili su se u Francuskoj, a to su bili intelektualci pod utjecajem Descartesove filozofije. Tek krajem 17. i početkom 18. stoljeća mala grupa autora formulirala je ateističke ideje po prvi put u povijesti. Denis Diderot i Paul d’Holbach bila su dva najznačajnija ateistička autora tijekom 18. stoljeća.
Potom su se agnosticizam i ateizam proširili u krugovima znanstvenika i intelektualaca Zapadnog svijeta, da bi prerasli u društveni pokret u 19. stoljeću. 41% vodećih znanstvenika u SAD-u već su 1916. bili ateisti, a 93% članova Američke akademije znanosti bili su ateisti 1998. godine. Ugrubo, polovica Europljana i Japanaca trenutno više ne vjeruje u Boga ili besmrtnost duše, dok je 90% ljudi koji žive u zemljama u razvoju još uvijek religiozno.
Društvo koje je podijeljeno u vjernike, ateiste i agnostike pokazuje mnogo manju religioznost u odnosu na društvo gdje je 100% vjernika. Prema tome, religioznost je mnogo jača u plemenskim društvima nego u ijednom modernom društvu. Nadalje, ateizam ljudi u Američkoj akademiji znanosti dublje je ukorijenjen negoli u polovici Engleza, Skandinavaca i Japanaca koji se trenutno izjašnjavaju kao ateisti. Očigledno je počela psihološka evolucija, krenuvši od šačice intelektualaca prije 300 godina, pa doprijevši do najnaprednijih nacija danas, te kasnije do cijelog svijeta. Prema procjenama, sad je na svijetu oko nekoliko stotina milijuna nevjernika.
Kako možemo objasniti potpuno odsustvo agnosticizma i ateizma u predmodernom svijetu, te njihovu potrebu i širenje nakon 1700. godine? Kako možemo objasniti religioznost i ateizam uz pomoć samo jedne teorije?
Ludwig Feuerbach je 1841. godine definirao religiju kao dječju prirodu čovječanstva, odnosno psihu ljudi koji su zastali na dječjoj psihološkoj razini. Prema Freuerbachu, povećanje inteligencije i zrelosti ljudi moglo bi objasniti potrebu ateizma tijekom doba prosvjetiteljstva. Odvojio je „emocionalnog čovjeka” predmodernog svijeta od „racionalnog čovjeka” modernog svijeta, kao oslonca razvoja religije, znanosti i kulture. Odlično je demonstrirao kako pojedinačna religiozna ideja i ritual ima korijen u mentalnim karakteristikama sličnim dječjim karakteristikama.
Usprkos njegovoj popularnosti, nitko zapravo nije slijedio njegov pristup nakon njegove smrti. Bilo bi nužno osloniti se na dječju psihologiju i kroskulturalnu psihologiju kako bi se dalje razvijao Freuerbachov pristup. Nasljednici bi trebali dokazati da su djeca zapravo duboko religiozna u samoj svojoj prirodi, a ne kao posljedica obrazovanja ili kulture. Potom bi učenjaci trebali iskazati sličnost religije djeteta i predmodernog čovjeka. Nadalje, Feuerbachovi učenici trebali bi dokazati dječju antropološku prirodu ili psihološku prirodu predmodernog čovjeka i zreliju prirodu modernog čovjeka. Da su njegovi nasljednici odradili taj posao, prikupili bi dokaze i dokumentirali njegovu ranu, ali briljantnu teoriju. Grana religijskih istraživanja sad bi mogla prezentirati teoriju koja bi objasnila i potpunu religioznost predmodernih ljudi i potrebu za manje religioznosti, ateizmom i agnosticizmom proteklih deset generacija.
Niti jedan stručnjak na polju religijskih istraživanja u proteklom stoljeću nije proveo neko značajno istraživanje jer nitko nije mogao ni zamisliti da su djeca duboko religiozna zahvaljujući samo trenutnom razvojnom stadiju. Mnogi stručnjaci imali su problema čak i s razumijevanjem djetinjaste naravi predmodernog čovjeka. Bilo je nekoliko autora poput Heilera, Campbella, Freuda, Junga i Clodda koji su uočili sličnosti, ali nisu slijedili očigledne tragove. Međutim, neki od najutjecajnijih i najistaknutijih stručnjaka naglašavali su očigledne sličnosti između predmodernih i modernih ljudskih bića, pogotovo od 1800. do 1980. godine. No, nisu shvatili da te sličnosti mogu biti osnova za objašnjavanje fenomena religije.
Gotovo svi klasični autori psihoanalize i razvojne psihologije, mnogi klasični autori sociologije, povijesti i etnologije doprinijeli su teoriji djetinjaste prirode predmodernog čovjeka. Između tih pristupa i radova, posebno su impresivni i vjerojatni radovi Piageta i Wernera.
Ti radovi objašnjavaju da psihološka povezanost djecu i predmodernih ljudi pokriva sve dimenzije logike, razuma, percepcije, socijalnog razumijevanja, morala i političkog rasuđivanja. Predmoderni se čovjek od djeteta razlikuje po znanju i iskustvima, ali ne i po psihološkoj razini i osnovnim kategorijama razuma i uma.
Piagetova kroskulturalna psihologija je kroz zadnjih 80 godina evidentirala više od 1000 empirijskih istraživanja provedenih u više od 100 miljea i kultura u kojima se odrasle osobe iz arhaičnog, tradicionalnog, nepismenog i predmodernog miljea ne razvijaju iznad psihološke razine djeteta, te u kojima se istražuju odrasle osobe iz modernog društva s višim psihološkim stadijem i složenim stadijem adolescencije formalnih operacija.
Kroskulturalna istraživanja inteligencije potvrđuju taj rezultat. Odrasle osobe iz predmodernih društava pokazuju kvocijent inteligencije niži od 75, u usporedbi s IQ rezultatima odraslih osoba modernih, naprednih nacija. Čak su i Europljani, Azijci i sjeverni Amerikanci imali IQ niži od 75 pred 100 godina. Taj sekularni rast inteligencije uslijed modernizacije zove se Flynnov efekt. IQ 50 inače se podudara s prosječnom inteligencijom sedmogodišnjeg djeteta,a IQ 75 se podudara s prosječnom inteligencijom tinejdžera od 13 godina. Ovo su empirijski podaci koji se podudaraju s podacima Piagetove psihologije i prema njima predmoderne odrasle osobe ostaju na djetinjoj psihološkoj razini dok moderna osoba razvije još 5 do 10 razvojnih godina. Glavni razlog ovim različitim psihološkim razinama su školski sustav, tehnike primarne socijalizacije i mediji.
Cijela jedna grana istraživanja – „religija i dijete”, u prošlom je stoljeću pokazala da su djeca duboko religiozna, te da moderni adolescenti pokazuju manje religioznosti. Hyde i Goldman su prezentirali impresivni sažetak koji pokriva većinu podataka vezanih uz tu temu, svi dokazuju činjenice koje smo naveli. Doslovno tisuće istraživanja nam pokazuje da svako dijete ima osnovne ideje boga, molitve, božanskog upravljanja svijetom, postojanja magije i besmrtnosti duše. Nadalje, moderni adolescenti prolaze kroz religijski razvoj u kojem originalne, magične, animističke i konkretne ideje i prakse postaju sve slabije i apstraktnije.
Već su Piagetova istraživanja djece demonstrirala univerzalnu povezanost dječje religije i religije predmodernog čovjeka. Dokazao je da moderno dijete dostiže tu arhaičnu razinu maksimalno s 10 godina, dok je predmoderan čovjek zadržao taj sustav vjerovanja cijeli život. Očigledno je da svaki element koji izgrađuje religiju ima korijen u razumu, umu i psihi djeteta.
Svako dijete vjeruje, kao i predmoderni ljudi, da je svijet proizvod, ishod različitih magičnih aktivnosti osoba ili sila. Obje skupine vjeruju u ljudsku ili božansku magiju koja može kreirati svaku struju ili tijek povijesti. Obje grupe vjeruju u nagradu ili kaznu na ovom i na drugom svijetu. Djeca vjeruju u boga, duhove i magiju svojih roditelja i odraslih osoba. Djeca do 6 godina smatraju da su roditelji i druge odrasle osobe sveznajuće i svemoguće, poput božanstava. Djeca starija od 6 godina prolaze kroz skeptičnu krizu. Mentalne sposobnosti odraslih pokazuju ograničenja inteligencije, sposobnosti i znanja koja su razvijena u odraslih. Djeca potom prenose svoje religijske osjećaje na službenu religiju odrasle kulture, poput biblijskoga Boga u zapadnim zemljama. Predškolsko dijete dijeli ideju jednog, velikog boga na nebesima s društvima kamenog doba, arhaičnoga doba te doba drevnih civilizacija i kršćanstva.
Svaka predmoderna kultura, od ljudi kamenog doba i agrarnih civilizacija Kine, Indije, pretkolumbovske Amerike pa do Mediterana, uz kult vrhovnog boga istovremeno prakticiraju i štovanje predaka. Štovanje predaka uključuje obožavanje preminulih roditelja, djedova i baka, rođaka i svih prethodnih generacija koji dominiraju svijetom preminulih sa svog mjesta na nebesima. Sve nam ovo pokazuje da temeljni element drevnih religija sliče mentalitetu djeteta prije skeptične krize, u vrijeme religioznog stava prema svojim roditeljima do 7. godine života.
I djeca i primitivna plemena imaju problema sa zamišljanjem da bi smrt mogla potpuno izbrisati osobnost umrle osobe. Nadalje djeca imaju vrlo razvijenu maštu i “što bi bilo kad bi bilo” mišljenje. Odnosno, oni život poslije smrti oboje vrlo slikovitim i konkretnim slikama. Elegantne ideje drevnih ljudi o paklu i raju imaju korijene u tom dječjem mentalitetu. Negiranje i prihvaćanje vjerovanja u besmrtnost duše, pakla i raja, ima korijen u toj evoluciji formalnih operacija prema adolescenciji.
Dječja je mašta također izvor vjerovanja u mitove i bajke. Djeca između 3. i 8. godine života žive u svijetu mitova i vjeruju u čarobnjake, duhove i vještice. Više puta je demonstrirano da izvorna razlika između uzvišenih i dječjih mitova ne postoji. Zapravo, vjerovanje u bogove vuče korijen iz vjerovanja u mitove i legende. Predmoderni je čovjek bio sposoban stvoriti takve mitove, te povjerovati u njih. Kad god je odrasla osoba nadrasla tu psihološku dob njihov se mitološki kapacitet smanjio ili je potpuno nestao. Moderni agnostici i ateisti nisu više sposobni vjerovati u bogove. Njihova razvojna faza ih sprečava ih u doslovnom tumačenju mitova i legendi.
Prema tome, potpuna religioznost je manifestacija određenih razvojnih faza, čiji antropološki zbroj ostaje na dječjoj razini. Svaki središnji element religije proizlazi iz psiholoških mehanizama, koji su dio dječjih psiholoških faza.
Religiozni ljudi modernih društava ipak imaju slabiju i manje apstraktnu religiju nego što su to imali naši preci. Moderne religije više nisu samo ishod razvojnih faza već reflektiraju i tranzicijske faze. Ateizam i agnosticizam očigledno izviru iz postupne evolucije adolescentske faze formalnih operacija. Prema tome, teologija Tome Akvinskog, Martina Lutera, Hansa Kunga, J.B. Metza ili j. Ratzingera reflektira tranzicijska faze psihološke evolucije. Kako nema psihološkog fenomena koji nije objašnjiv zakonima psihološkog razvoja, tako ne postoji ni religijski fenomen koji bi bio izuzet iz ove evolucije.
Razvojna psihologija otkriva ključ za svrsishodno razumijevanje religije i religioznosti. Sociologija, opća psihologija, fenomenologija i evolucijska psihologija ne objašnjavaju religiju, za razliku od razvojne psihologije. Dječja ili razvojna psihologija istovremeno objašnjavaju religiju, ateizam i agnosticizam. Razvojna psihologija sadrži razrađene i istražene teorije koje objašnjavaju i vjerovanje i nevjerništvo.
Izvor: RichardDawkins
