Vrijeme se, kako ga mi razumijemo, nepovratno kreće iz prošlosti u budućnost. No, jedan međunarodni trio teorijskih fizičara sugerira da postoji više od jedne budućnosti. U Velikom prasku nastala su dva paralelna svemira – naš, koji se kreće unaprijed kroz vrijeme, i još jedan svemir koji se kreće unatrag kroz vrijeme. Rezultati su objavljeni u časopisu Physical Review Letters.
1920-ih je britanski astronom Arthur Eddington iskovao termin „strijela vremena” (ili ponekad vremenska strijela), koji objašnjava asimetričnu jednosmjernost vremena. Mnogi današnji fizičari prihvaćaju teoriju po kojoj se vrijeme kreće u smjeru rastuće entropije (ili nereda, slučajnosti i čak kaosa) kako bi dostiglo svojevrsnu ravnotežu između svih stvari. Prema toj termodinamičkoj „strijeli vremena”, stvari se ubrzano raspadaju. Ako je to slučaj, tada je naš svemir morao nastati u visoko uređenom inicijalnom stanju, s niskom entropijom, bez kaosa.
No, zašto bi uopće postojao taj rijedak trenutak niske entropije u našoj prošlosti? Stoljeće stara ideja koju je razvio austrijski fizičar Ludwig Boltzmann govori da je vidljiv svemir trajno, nisko entropsko stanje statističkih fluktuacija koje utječe jedino na vrlo malen dio, puno većeg sustava ravnoteže.
Postoji još jedno moguće objašnjenje. Julian Barbour sa Sveučilišta Oxford, Tim Koslowski sa Sveučilišta New Brunswick i Flavio Mercati s Instituta za teorijsku fiziku Perimeter predstavili su novu „strijelu vremena”, koja nije bazirana na termodinamici, već na gravitaciji. „Vrijeme je misterij. Doslovno sve što znamo o zakonima fizike je isto bez obzira na smjer u kojem se vrijeme kreće”, izjavio je Barbour.
Kako bi došli do te „gravitacijske strijele vremena” koristili su jednostavnu zamjenu za naš svemir – računalnu stimulaciju 1 000 čestica koje su u interakciji pod utjecajem Newtonovih zakona gravitacije. Otkrili su da se svaka konfiguracija čestice pretvara u stanje niske složenosti – poput kaotičnog roja pčela koji se posloži u uredniju strukturu sličnu Boltzmannovoj fluktuaciji niske entropije. A od te točke, čestice su se razvijale u dvije posebne, simetrične i suprotne „strijele vremena”.
„Ako pogledate jednostavan model s rojem pčela u sredini (Veliki prasak) koji se razbije u sve smjerove, tada se može reći da postoje dvije ‘strijele vremena’, koje pokazuju na suprotne krajeve od roja pčela”, nastavlja Barbour. U ovom dijagramu može se vidjeti koliko je unikatan trenutak niske složenosti, tj. prošlosti iz koje izviru dvije budućnosti:
„Ova situacija s dvije budućnosti prikazuje pojedinačnu kaotičnu povijest u oba smjera, što znači da bi u biti postojala dva svemira, svaki s jedne strane tog centralnog stanja kaosa. Obje strane mogle bi sadržavati promatrače koji percipiraju protok vremena u suprotnim smjerovima. Svako inteligentno biće u tom drugom svemiru vidjelo bi svoju ‘strijelu vremena’ kako se odmiče od svog središnjeg stanja. Oni bi smatrali da mi sad živimo u njihovoj najdaljoj prošlosti”, zaključuje Barbour.
