Prema istraživanju Američke udruge psihijatara, jedna od deset osoba ima određenu fobiju, odnosno strah, te su 40% fobija povezane s kukcima, paucima, miševima, zmijama i šišmišima. Strah od pauka zove se arahnofobija i očito je da postoji mnogo arahnofoba. No, znaju li zašto se boje paukova? Mogu li učiniti nešto kako bi kontrolirali taj strah?
Psiholozi se slažu da je jedan od razloga tom strahu upravo direktno iskustvo s paucima, koje im je usadilo taj strah. Ovo mišljenje poznato je kao „teorija uvjetovane arahnofobije”. Graham Davey sa Sveučilišta London 1991. godine je proveo istraživanje kako bi bolje shvatio tu teoriju. Intervjuirao je 118 studenata o njihovim strahovima od pauka. Otprilike je 75% studenata izjavilo da se srednje i jako boje paukova. Većina su bile žene. (Ženski spol je skloniji arahnofobiji, potvrdilo je daljnje istraživanje.)
Strah od pauka ovisio je i o obitelji. Osobe koje su izjavile da imaju strah od pauka također su rekle i da imaju člana obitelji sa sličnim strahom, no istraživanje nije moglo razdvojiti nasljedne faktore i utjecaj okoline. Iznenađujuće je bilo Daveyevo otkriće da arahnofobija nije rezultat specifične traume povezane s paukom, koje je pobilo teoriju o uvjetovanoj arahnofobiji.
Zašto su pauci tako zastrašujući? Zbog straha od ugriza? Davey je tražio odgovore i na ova pitanja. Čini se da nije strah od ugriza toliko zastrašujući, već prividno nepravilni pokreti pauka i njihova „nogatost”. „Strah od životinja mogao bi predstavljati neobičan skup prilagođenih odgovora koji su selektirani tokom evolucijske povijesti ljudske vrste”, kaže Davey.
Kritika Daveyjevog istraživanja bila je vezana uz brzo pobijanje te teorije, jer se trauma vezana uz pauka stvarno mogla dogoditi tijekom djetinjstva, te je određen događaj s paukom mogao biti pokopan duboko među uspomenama. Peter Muris i njegovi kolege sa Sveučilišta Maastricht pozabavili su se time 1997. godine.
Nije iznenađujuće da kad djeci date popis stvari koje bi ih mogle plašiti, većina odabere stvari poput prestajanja disanja, udarca auta, bombe, vatru i provalnike kao vrlo važne. Zanimljivo, ako im date opciju da sami kažu čega se najviše boje, i dječaci i djevojčice kažu da im je pauk najveći strah (strah od pauka je prvi strah, drugi je da ih netko otme, treći su predatori i četvrti je tama).
To je iznenađujuće. Od svih stvari koje su djeca mogla navesti, ona navode paukove kao najveći strah. U kontrastu s Daveyjim radom, Muris je otkrio da djeca koja se najviše boje pauka mogu povezati taj strah s određenim događajem. Možda je uvjetovanje prečica do arahnofobije.
No, prije nego što možemo biti sigurni da je uvjetovanje glavni razlog, moramo osigurati da genetski faktori nisu također uključeni. John Hettema s Instituta za psihijatriju i bihevioralnu genetiku u Virginiji s kolegama je 2003. proveo istraživanje na blizancima kako bi uklonio genetske faktore.
Identični blizanci imaju identične DNK, koji su skloni različitim životima u odraslo doba i omogućuju znanstvenicima da otkriju kako geni utječu na ponašanje. Tada je Hettema zabilježio odgovore blizanaca na „strašne” slike (pauci, zmije) u usporedbi s običnim slikama (krugovi, trokuti). Statistička analiza rezultata otkrila je da su genetsku faktori značajni, što znači da je arahnofobija nasljedna. Ne mora se nužno doći u doticaj s paucima kako bi ih se bojalo.
Prema tome, arahnofobija je neizlječiva. No, možda postoji jednostavna tehnika koja bi smanjila strah koji te bube izazivaju. 2013. Paul Siegel sa Sveučilišta New York zajedno je s kolegama objavio istraživanje koje je dobrovoljcima pomoglo pri umanjivanju arahnofobije.
Prvo su podijelili dobrovoljce u dvije grupe, fobičnu i nefobičnu, koje su formirali jednostavnim testom o strahu od pauka. Nakon tjedan dana tog testa grupama su prikazane slike cvijeća ili pauka, u vrlo brzom izmjenjivanju.
Ideja je da ljudi ne mogu prepoznati slike koje su im prikazane svjesno, već da utječu na njihovu podsvijest. Kada su nakon svega ponovno prolazili test o strahu od pauka, nefobična grupa je imala koristi, više se nisu tako jako bojali.
Izvor: The Conversation
