DNK (deoksiribonukleinska kiselina) je glavni sastojak našeg genetskog materijala. Formira se kombiniranjem četiri dijelova – A, C, G i T (adenin, citozin, gvanin i timin), odnosno bazama DNK koje se kombiniraju u tisuće mogućih nizova kako bi pružile genetsku raznolikost koja omogućava zdravlje i uobičajene funkcije svih živih bića.
Ranih osamdesetih prošlog stoljeća, tim „klasičnim” bazama dodana je i peta baza: metilcitozin (mC), izveden iz citozina. Tek se u kasnim devedesetima prošlog stoljeća prepoznalo da je mC glavni uzrok epigenetskih mehanizama – sposoban je uključiti ili isključiti gene, ovisno o psihološkoj potrebi pojedinog tkiva. Posljednjih godina interes za petom bazom DNK uvelike se povećao jer su istraživanja pokazala da promjene u metilcitozinu pridonose razvoju mnogih ljudskih bolesti, uključujući i rak.
Nedavna istraživanja Manela Estellera, profesora genetike sa Sveučilišta Barcelona, opisuju moguće postojanje šeste baze DNK, metiladenina (mA), koji također pomaže u određivanju epigenoma i prema tome je možda ključ života stanica.
„Već je godinama poznato da bakterije, životinje koje su značajno različite od nas, imaju mA u svojem genomu sa zaštitničkom funkcijom protiv ulaska genetskog materijala drugih organizama. No, vjerovalo se da je to fenomen primitivnih stanica i da je vrlo statičan”, objašnjava Esteller.
„Međutim, ovo izdanje časopisa Cell objavilo je istraživanje koje sugerira da mnoge kompleksne stanice našeg tijela također imaju šestu DNK bazu. Istraživanje sugerira i da alge, crvi i mušice posjeduju mA i da on regulira ponašanje nekih gena, što je nova epigenetska oznaka. Ovaj rad bio je moguć zahvaljujući razvoju analitičkih metoda visoke osjetljivosti jer su razine mA u opisanim genima vrlo niske. Čini se da će mA imati specifičnu ulogu u matičnim stanicama i ranom razvoju”, nadalje objašnjava Esteller.
„Pravi izazov koji nas očekuje je potvrđivanje rezultata i otkrivanje imaju li sisavci, uključujući i ljude, šestu bazu DNK, te koja je uloga te šeste baze DNK”, zaključuje Esteller.
Izvor: IDIBELL-Bellvitge Biomedical Research Institute