Jako se malo može učiniti po pitanju samog tsunamija – seizmička i vulkanska aktivnost ne može se spriječiti ni potpuno točno prepoznati.
Sredozemno more ili Mediteransko more (Image credits: NASA)
Prošlo je gotovo stoljeće od zadnjeg europskog većeg tsunamija, 13 metara visokog vala kojeg je uzrokovao potres na obali Sicilije i koji je bio odgovoran za otprilike 2000 smrti. Ponekad su tsunamiji u Sredozemnom moru mnogo destruktivniji – velika vulkanska erupcija na otoku Tera (Santorini) prije otprilike 3500 godina, proizvela je val koji je uništio čitavu civilizaciju – Minojsku, te možda vodi do legende o Atlantidi.
Milijuni ljudi danas žive na obali Sredozemnog mora, no vulkani i potresi nisu se promijenili. Novo istraživanje objavljeno u časopisu Ocean Science sugerira da bi čak i umjereni potres u istočnom Mediteranu mogao prouzročiti tsunami koji bi bio poguban za 130 milijuna ljudi koji žive na obali.
Razarajući tsunami koji je pogodio Indoneziju i okolicu 2004. i Japan 2011. godine alarm su za budućnost. Od početka stoljeća zabilježeno je 177 tsunamija, od kojih se četiri javilo u Sredozemnom moru. Ta četiri tsunamija bila su relativno slaba i nitko nije poginuo. No, povijest i seizmologija dokazuju da stižu i puno opasniji valovi. Jesmo li spremni za njih?
Sredozemno more podložno je tektonskoj i vulkanskoj aktivnosti zbog sudara Afričke ploče i zapadnog dijela Euroazijske ploče. Sudar se odvija već 65 milijuna godina i stvara Alpe, koje i dalje rastu, te je zatvorio more Tetis koje je jednom razdvajalo oba kontinenta.
Danas je Sredozemno more ostatak mora Tetis i također se smanjuje, s obzirom da se Afrička ploča kreće prema sjeveru, i to 2,5 cm godišnje. Ne postoji jasna granica između ovih dviju ploča, pa je mediteranska regija iskrižana aktivnim linijama. To je, uz kretanje tektonskih ploča, ono što proizvodi kompleksnu tektonsku sliku aktivnosti i rizik od potresa.
Helenska arka – jedno od lokacija gdje afrička ploča udara o euroazijsku. (Image credits: MIkenorton / NASA, CC BY-SA)
Značajno je da tektonika regije nije nimalo slična tektonici u Indoneziji ili Japanu. U Tihom i u Indijskom oceanu, tektonska katastrofalna aktivnost većinom je u obliku podvlačenja, gdje se jedna ploča podvlači pod drugu i nestaje u plaštu. Veliki su potresi uobičajeniji za takva područja, područja podvlačenja, te često rezultiraju nestankom dijela morskog korita, što pak izaziva vrlo velike tsunamije.
Iako postoje i područja podvlačenja u Sredozemnom moru, njihova aktivnost je mnogo, mnogo manja, što dovodi do manjeg nestanka morskog dna i manjih tsunamija. Znanstvenici imaju dokaz koji sugerira da se sicilijanski tsunami 1908. godine nije dogodio kao rezultat podvlačenja, već potresa zbog kretanja morskog dna.
Često nije presudna veličina tsunamija (ili bilo koje prirodne katastrofe) koja rezultira katastrofalnim posljedicama, već gdje udari. Najveći tsunami ikad dogodio se na Aljasci 1958. godine. Bio je to 30 metara visok val koji je bio dovoljno moćan da se prolije 500 metara unutar kopna, no bio je poguban za samo petero ljudi. Za usporedbu, indonezijski tsunami 2004. godine u nekim je dijelovima bio visok 24 metara, no udario je na gusto naseljeno područje i zbog toga je ljudska katastrofa bila gotovo nezamisliva.
Imajući to u vidu, mediteranski tsunamiji poprilično su rizični. Otprilike 130 milijuna ljudi živi na obali Sredozemnog mora, većina u velikim gradovima poput Barcelone i Alžira (s populacijom od 1,6 milijuna stanovnika), Napulja i Tripolija (1 milijun stanovnika), te Aleksandrije (4 milijuna stanovnika) i Tel Aviva (400 000 stanovnika) na istoku.
Potres na obali Krete šalje tsunamije diljem istočnog Mediterana. ( Image credits: Samaras et al, Ocean Science)
Rizik je još i veći jer je Sredozemno more relativno malo i zatvoreno, što znači da bi se bilo koji tsunami mogao proširiti diljem cijele površine Sredozemnog mora. Vrijeme upozorenja i bijega, kako bi se smanjile ljudske žrtve, bio bi također malen. Bila bi to i ekonomska katastrofa jer je obala Sredozemnog mora puna industrijskih postrojenja.
Jako se malo može učiniti po pitanju samog tsunamija – seizmička i vulkanska aktivnost ne može se spriječiti ni potpuno točno prepoznati. Međutim postoji određena procedura koja se može, a u nekim slučajevima već se i jest poduzela kako bi se smanjili potencijalni udari mediteranskih tsunamija.
Nakon indonezijskog tsunamija 2004. godine UNESCO je osnovao Međuvladino koordinacijsko udruženje za rano upozorenje od tsunamija i migracijski sustav u sjeveroistočnom Atlantiku, Sredozemnom moru i povezanim morima (eng. Intergovernmental Coordination Group for the Tsunami Early Warning and Mitigation System in the North-Eastern Atlantic, the Mediterranean and connected seas – ICG/NEAMTWS ICG/NEAMTWS). Ovo udruženje odgovorno je za nadgledanje seizmičkih aktivnosti, razine mora i drugih relevantnih podataka, te objavljivanje upozorenja kad je potrebno.
Razvija se sustav ranog upozorenja, no smatra se da je još dalek put do iskoristivosti i rasprostranjenosti takvog sustava upozorenja. Prema tome, obrazovanje rizičnih skupina je ključno kako bi se na vrijeme prepoznali rani znaci tsunamija i u skladu s tim djelovalo.
Nažalost, moglo bi doći do velikog, razarajućeg tsunamija u Sredozemnom moru prije nego što će se ova upozorenja i apeli za izgradnju obrane od tsunamija početi shvaćati ozbiljno. Možemo se jedino nadati da val, jednom kad dođe, ne bude toliko razarajuć kao što bi mogao biti.
Izvor: http://www.iflscience.com/environment/are-we-prepared-next-big-mediterranean-tsunami
