Još jednom u kratkom periodu, oči cijelog svijeta uperene su u prijestolnicu Francuske. Počevši ovog ponedjeljka, u Parizu se počela održavati 12-dnevna konferencija UN-a o klimatskim promjenama.
Već poznata pod kraticom COP21, ova je konferencija podignula veliku prašinu najavivši temeljite promjene i ambiciozan međunarodni sporazum kako bi pomogli svekolikom stanovništvu pogođenom klimatskim problemima našeg doba.
No, o čemu se zapravo vode razgovori i što pokušavaju postići?
Hrabri ciljevi
Prije svega, znanstvenici se slažu kako globalno zagrijavanje valja zadržati ispod 2°C. Kako bi se ova kočnica postigla, potrebni su globalni rezovi emisije stakleničkih plinova. Jedini pravi način za postizanje planetarno unificiranog pothvata na ovakvoj skali, biti će prilagođavanje ugovora za svaku državu te postizanje dogovora o potrebnim mjerama kojih će se svi morati pridržavati.
Dakako, različite će države imati zasebne ciljeve, pa će tako najveći proizvođači stakleničkih plinova biti primorani učiniti i najveće rezove. Štoviše, većina ih je već napravila prve korake.
Na primjer, Europska će unija do 2030. godine smanjiti emisiju za 40% u odnosu na razinu iz 1990.godine. Nadalje, Sjedinjene Američke Države su pristale do 2025. godine srezati svoje stakleničke plinove za 26 – 28% u odnosu na 2005. godinu. Konačno, Kina je, kao najveći proizvođač stakleničkih plinova na svijetu, pristala da će njihova emisija plinova doseći vrhunac najkasnije do 2030. godine te se zatim početi smanjivati. Treba napomenuti kako mnogi vjeruju da će se ovo dogoditi i znatno ranije.
Jesu li ciljevi realni?
Francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, naglasio je kako su 183 zemlje odgovorne za preko 95% globalne emisije stakleničkih plinova te da je ova konferencija prilika za njih da iznesu planove o načinima smanjivanjima toliko velike proizvodnje štetnih plinova. „Ovakav je pristup“, izjavio je Fabius: „radikalno nov. “
No, ministar je ujedno i naglasio kako je većina planova navedenih zemalja nešto realnija. Projicirajući rezultate koji će biti bliži sadašnjem stanju, planovi za limitiranje globalnog zatopljavanja kreću se između 2.7 i 3.5°C – relativno daleko od dvostupanjskog praga kojeg znanstvenici navode kao način za izbjegavanje većine najgorih efekata klimatske promjene. Stoga se, osim izvedivosti, nameće i pitanje uspješnosti cijele kampanje.
Iz tog razloga, upravo je ta izrazito mala vjerojatnost da se dostignu preveliki ciljevi postala platforma na kojoj se mnogi stručnjaci već sad slažu oko jedne stvari. Koje god odluke bile donesene na ovoj konferenciji, nužno je osigurati da se nacije dogovore kako će, u regularnim intervalima, konstantno razmatrati uvjete ugovora koje postignu. COP21 efektivno ne smije trajati samo dok su svi čelnici u Parizu – on mora biti proces koji će spasiti Zemlju od ubrzanog globalnog zagrijavanja.
Realnost ili samo pokušaj?
Čini se kao teško izvediv zadatak – naći zajednički jezik 196 nacija te ih zakonski vezati za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Slične su se konferencije već održavale – posljednja u Kopenhagenu 2009. godine – ali rezultati su uvijek izmicali. Sada se čine ozbiljniji nego ikad. Mogu li uspjeti ili je ovo samo još jedan u nizu razgovora bez pokrića? Vrijeme će pokazati. Doslovno.
