Kao što je već otprije poznato, unutar genoma Homo Sapiensa, uz izuzetak crnačkog stanovništva Afrike, nalazi se od 1,5% do 4% genetskog materijala neandertalca, a što je očiti dokaz kako su se ove dvije podvrste čovjeka svojedobno međusobno razmnožavale.
I dok nam je priroda takvih odnosa između neandertalca i modernog čovjeka nešto poznatija, do sada se nije znalo gotovo ništa o razmnožavanju modernog čovjeka sa denisovcima, drugom vrstom arhaičnih ljudi, ostaci kojih su nađeni na području Sibira.
Kako bi otkrili fragmente denisovskog DNK unutar modernih ljudi, znanstvenici s University of Washington iz Seattlea, u suradnji s kolegama iz nekoliko drugih znanstvenih institucija iz drugih dijelova svijeta, odlučili su analizirati genome 1.523 osobe diljem svijeta, uključujući i 35 ispitanika s 11 lokacija na Bismarckovom arhipelagu, smještenom u sjevernom dijelu melanezijskog otočja.
Rezultati istraživanja pokazali su kako Melanezijci s navedenog otoka među rijetkima u svijetu posjeduju značajan broj denisovskih gena, koji se kreće u rasponu od 1,9 do 3,4% njihovog DNK. Spomenimo pritom kako su istraživanja otprije nekoliko godina pokazala da i australski Aboridžini u svom genomu također imaju djeliće denisovskog DNK. Štoviše, neki smatraju kako su denisovci imali tamniju boju kože, za razliku od svjetloputih neandertalaca.
„Mislim kako su neandertalci i denisovci voljeli lutati. Istraživanja poput ovoga mogu nam pokazati gdje su lutali“, otkrio je voditelj istraživanja Benjamin Vernot. „Denisovci su jedina vrsta arhaičnih ljudi o kojoj znamo manje iz fosilnih ostataka, a više iz podataka o tome gdje se njihovi geni pojavljuju kod modernih ljudi“, rekao je dr. Joshua Akey, jedan od članova istraživačkog tima.
Osim toga, ovo istraživanje je pokazalo kako se međusobno miješanje neandertalca i modernog čovjeka dogodilo najmanje tri puta, dok su se denisovci i ljudi međusobno razmnožavali vjerojatno samo jednom. Konačno, utvrđeno je kako su iz genoma modernog čovjeka nestali neki arhaični geni, uključujući one koji utječu na razvoj moždane kore i striatuma.
„Zahvaljujući ovakvim istraživanjima možemo bolje shvatiti proces širenja čovjeka diljem Euroazije, a možda otkriti i na kakve su uvjete ljudi naišli na svom putu. Ovaj rad pokazuje kako možemo učiti o ljudskoj povijesti i našim arhaičnim rođacima kroz proučavanje pradavnog i modernog DNK“, konstatirao je Vernot.
Izvor: University of Washington, Science
