Prema novoj studiji, postoje razlike u disanju na nos i na usta te također u udisanju i izdisanju. Mozak pri svakoj radnji bilježi drukčije aktivnosti u drukčijim svojim centrima.
Disanje je, očito, mnogo složenije od pukog udisanja kisika zbog kojeg preživljavamo svaki dan. Nedavno je slučajno zapaženo da dok ritam našeg disanja stvara električnu aktivnost u mozgu – efekt se razlikuje dišemo li na usta ili na nos te udišemo li u tom trenu ili izdišemo.
Sve je počelo slučajno na sveučilištu Northwestern kad su istraživači proučavali EEG (elektroencefalografija) nalaze sedmorice pacijenata koji boluju od epilepsije. Prije predviđene operacije su im elektrode bile u mozgu da pokušaju razaznati uzroke njihovih napada, ali otkrili su nešto drugo, što se ne tiče samo epileptičara.
Naime, mozak im je pokazivao aktivnost koja je bila sinkronizirana s njihovim disanjem, i to u sljedeća tri područja: onome za mirise (piriformni korteks), za sjećanja (hipokampus) i emocije (amigdala). Neurologinja Christina Zelano je potvrdila da je došlo čak do dramatične razlike u amigdali i hipokampusu ovisno o tome je li u pitanju bilo udisanje ili izdisanje.
Kako se to učinilo zanimljivim, znanstvenici su angažirali 70 zdravih sudionika između 18 i 30 godina za bihevioralni eksperiment. Test se sastojao od toga da je svaki sudionik morao donijeti brzu odluku o tome pokazuju li lica na iznimno kratko izloženim slikama strah ili iznenađenje. Tako se htjelo istražiti kako na amigdalu, koja je uključena u tumačenje facijalnih ekspresija, utječu udisanje i izdisanje, odnosno disanje na nos ili na usta.
Pokazalo se kako su ispitanici malo bili brži u detektiranju prestrašenih lica pri udisanju i to na nos. U odvojenom istraživanju vezanom za hipokampus, 42 sudionika su gledala slike kojih su se poslije morali prisjetiti. Opet je zabilježen nešto bolji rezultat kod udisanja i to na nos.
Potrebno je naglasiti da je uzorak ljudi malen i da su istraživači bez boljih dokaza i istraživanja nemoćni zasad izvesti neki veći zaključak. Ono što jesu zaključili jest da su naše kognitivne funkcije ubrzanije u opasnim situacijama kada moramo reagirati brže, a kada se i naše disanje prirodno ubrza.
