Kada srce i mozak čovjeka prestanu raditi i njihov dišni i krvožilni sustav zauvijek stane, vrijeme je da se proglasi smrt. Tijelo se gasi, života više nema. Ili ima?
Nekoliko radova objavljenih prošle godine raspravljaju o dokazima da su određeni dijelovi tijela još uvijek aktivni čak i danima kada ostatak tijela i organa više ne reagira, što bi moglo promijeniti način na koji mislimo o transplantaciji i vremenu smrti organa.
Geni nakon smrti povećali svoju aktivnost
Pod vodstvom mikrobiologa Petera Noblea, istraživački tim sa Sveučilišta Washington istraživao je aktivnost gena u preminulim miševima i zebrastim ribicama, a potaknuti prethodnim istraživanjima koja su identificirala pregršt gena u ljudskim truplima koji su aktivni više od 12 sati nakon službenog proglašenja smrti.
Istraživači su rad završili tako da su identificirali više od 1.000 gena koji su još uvijek funkcionirali danima nakon smrti, no ne samo da su si uzeli malo više vremena da rade od ostatka tijela, nego su zapravo povećali svoju aktivnost.
U miševima, 515 gena je počelo ubrzano raditi i funkcionirali su u punom kapacitetu i do 24 sata nakon smrti. Kod zebraste ribice 548 gena zadržalo je svoju funkciju puna četiri dana nakon smrti.
Tim je ovo shvatio mjerenjem nominalnih razina mRNA (messenger RNA) prisutnih u miševima i zebrastim ribicama i do 96 sati nakon smrti. mRNA je kao kopija – govori našim genima koji se proteini moraju proizvesti i od koje stanice, stoga ako postoji više mRNA u stanici, to otprilike znači da je više gena koji su trenutno aktivni.
Ono što je možda i čudnije od toga je činjenica da ovi post mortem geni nisu bilo kakvi geni, nego su vrsta gena koji se povećavaju tijekom hitnih slučajeva.
Kako izvještava Mitch Leslie za Science Magazine, govorimo o zadacima poput poticanja na upalu, zapaljivanja imunološkog sustava i suzbijanja stresa. Neki od gena koje su identificirali uključuju se u formiranje embrija i onda opet dugo ne rade ništa nego se bude nakon smrti, čini se.
‘Ono što zaprepaštava je da se razvojni geni uključuju poslije smrti’, rekao je Noble Leslie.
Nisu svi geni korisni na ovaj način, no tim je ipak otkrio da se određeni geni, koji promoviraju rast raka, također bude nakon smrti kod ovih životinja, što je navelo znanstvenike da zaključe da se u nedavno preminulim truplima, tijelo vraća staničnim uvjetima brzo razvijajućeg embrija.
Možda je gradnja novog tijela i očajničko nastojanje za reanimacijom mrtvog tijela prilično ista stvar kao i stotine zombie gena.
Post mortem geni i transplantirani pacijenti
Iako ovi vrijedni geni nikada neće biti dovoljno jaki da posao zapravo naprave do kraja i ožive mrtvog miša, zebrastu ribicu ili čovjeka, razumijevanje onoga što rade ima strahovit utjecaj na pacijente koji žive s transplantiranim organom.
Studije su otkrile da primatelji transplantiranih organa imaju veći rizik od razvoja 32 različite vrste raka, uključujući non-Hodgkin limfom kao i rak bubrega i jetre i liječnici se bore kako bi ovo ublažili.
‘Dok je transplantacija po život spašavajuća operacija za pacijente s organom u terminalnoj fazi, ona također primatelja stavlja u povećan rizik od razvoja raka djelomično zbog toga što lijekovi koji se primijenjuju potiskuju imunološki sustav i preveniraju odbacivanje organa’, rekao je Eric A. Engels, s US National Institutes of Health’s (NIH) National Cancer Institute.
‘Rizik od raka među transplantiranim pacijentima podsjeća na ljude s HIV-om čiji se rizik od rakom povezanih infekcija podiže zbog imunosupresije’.
Radovi su objavljeni u preprint webstranici bioRxiv i mora se naglasiti da još nisu recenzirani.
Njihovim objavljivanjem na internetu, Noble i njegov tim pozivaju znanstvenike da naprave ranu kritiku njihova posla prije nego je podnesu časopisu, što znači da dok se ovi rezultati neovisno ne verificiraju da i dalje ostaje skepsa. Ovo je posebno bitno s obzirom na to da se slični rezultati trebaju postići kod ljudi – ne samo laboratorijskih životinja.
‘Nitko od nas nije mogao niti sanjati da ćemo smrt pa makar izdaleka shvatiti stoga bi ovo mogao biti početak potpuno novog načina definiranja što za nas znači biti živ i mrtav. Vjerojatno puno informacija o životu možemo dobiti proučavajući smrt’, završio je Noble.
